Finale je izgubljeno. Istina, ali i srebro je osvojeno. Tako isto treba gledati. Jest, nije lako to "progutati", svašta bi se sada moglo reći, napisati, ali razmislimo trezveno i sportski.
Ponavljamo, Hrvatska jest poražena, bila je slabija, ne skrivamo to, ali mi ne zaboravljamo niti sve prijašnje utakmice. Njihov trud, napor, sva ovogodišnja finala. Ne bi trebao nitko. Uzdignimo se malo, iskažimo sportsku kulturu i ma koliko nam sada svima bilo teško, hladno oko srca i s nelagodom u trbuhu, kada se osvrnemo i realno sagledamo - Hrvatska ima olimpijsku medalju! Srebrnu!
- Ma pusti, srebro se ne osvaja. Osvaja se zlato i bronca. Srebro ne.
Tako je zborio nakon finala izbornik Ivica Tucak. Faktografski je u pravu, ali nema nikakvu kolajnu, ništa iz Pariza ne nose Italija, Mađarska, Španjolska, nema ju Crna Gora. Mnoge velike vaterpolske nacije. Mi, pardon oni, Barakude, pa onda svi mi preko njih ju imamo. Ne budimo nacija koja isključivo voli pobjednike, već nacija koja cijeni svaki uspjeh i svaku medalju.
Sve suprotno od dogovora
A sad, utakmica... Za početak jedan podatak koji se nismo usudili ispisati i nikome čak reći prije završne utakmice. Znakovit je. Jedan podatak, neposredno prije početka finala koji je bio upozoravajući, naginjao na dodatan oprez, ma koliko vjere imali u snagu Tuckovih trupa. Srbija nikada, ali baš nikada, pod imenom Srbija (dakle bez SiCG ili SR Jugoslavija), nije izgubila niti jedno finale velikih nadmetanja. Mislimo na finala OI, SP i EP. Ostali su i dalje.
- Ja im moram čestitati. Ovo su finale odigrali fantastično i zasluženo su osvojili zlato. Mi nismo bili pravi. Ne može se pobijediti s 13 primljenih golova. Jasno kao dan da nismo imali obranu danas. "Curili" smo, ostavljali igrače, radili sve suprotno od dogovora. Iz takve obrane proizlazi da nemaš više ni onu napadačku silinu. Nemaš energiju - nastavio je neutješni izbornik.
Početna naša sedmorka kao u polufinalu - Bijač, Biljaka kao branič, na 2 metra Vrlić, Žuvela i Joković desno, Fatović i Bukić lijevo.
Prva četvrtina očekivano je protekla u nadmudrivanju obrana i napad s igračem više. U tom je dijelu Srbija iskazala izvanredno umijeće. Baš su sve golove postigli na taj način odnosno 4 puta s igračem više i jednom iz peterca. No, nije problem samo u visokoj srpskoj realizaciji igrača više, već i u činjenici da je primljenih 5 pogodaka u jednoj četvrtini, jako puno. Obrana koja nas je odvela do finala, u prvih 8 minuta je zakazala, ali ni s napadom se nismo mogli pohvaliti. Komplimenti doduše srbijanskoj obrani koja ima blokove, a mi u prvih 10 minuta niti jedan.
Bezopasni u napadu
- U prve dvije četvrtine nismo imali obranu, energiju. Kako damo možda koji, oni odmah uzvrate. Održavaju visokih tri razlike. Pa, 5:2 je bilo nakon prve četvrtine. Nije to 2:0, 3:1, to je 5:2. To nas je uvelo, u neću reći, depresivno stanje, ali više nisi siguran u napadu. Nemaš onu protočnost u igri koja je potrebna - nastavio je Tucak.
Nakon što je Strahinja Rašović pogodio za 7:3, četiri i pol minute do kraja, Tucak je pozvao minutu odmora i zamijenio vratara. Logično. Bijač dotad na 0 obrana, između vratnica je Toni Popadić. Prvi je šut (pucao je Ćuk) obranio. U sljedećem napadu Fatović u zadnjoj sekundi igrača više smanjuje na 7:4, a Marinić Kragić još malo manje, 7:5.
No na poluvremenu je Srbija i dalje imala +3. Nikako, ali baš nikako obraniti igrača manje. Srbi imaju fantastičan omjer, 7-7. Nije baš slučajno jer u polufinalu su protiv Amerikanaca imali 7-8. S tim da je onaj zadnji neiskorišteni bio u zadnjim sekundama kada više nisu ni igrali. Srbi igraju tog igrača više hitro, uigrano.
- Teško je reći zašto i kako. Mislim da smo primili 3-4 gola s istekom napada. Treba priznati i njihovu kvalitetu koju oni imaju. Pokrivali smo Mandića i duplo, ali... Mislim da smo napravili dobar "skauting" kao i uvijek i kao prije svake utakmice. Vidio sam prije utakmice kod naših igrača mir, ali nedostajale su nam 2-3 obrane.
Mi pak u napadu daleko od suparničkog gola i... bezopasni smo. Niti šuta, niti lopte na 2 metra.
- U napadu smo napravili neke pogreške koje nismo nikada u zadnje tri godine. Krivi pasovi, isforsirani šutevi, šut u blok. To vam sve proizlazi iz obrane. Kad imate pravu obranu, onda ti ona da i kredit u napadu. Znate, čim sam vidio vjerujte onaj njihov gol za vodstvo 2:1, sa statice, pas, lopta igraču ispadne, a on ju ipak primi... Pa onda ostavimo Jakšića na 3 i pol metra samog. I tako. Onda smo počeli tonuti.
Povratak Bijača među vratnice
Sredinom treće, pomirili smo se. Imamo srebro. Nije naš dan, suparnikov jest i to savršen. Imali su 9 različitih strijelaca, vratara koji je imao... obrana, odličnog igrača više. Inače, kronološki 9, srpski igrač koji je postigao gol, tek 9. je bio njihov najbolji strijelac, Dušan Mandić. Kada je rasparao mrežu s vanjske pozicije za 11:7, malo više od minute do kraja, izbornik Tucak je vratio Bijača između vratnica.
- Zato je njihov vratar razbranjen. Izgledao mi je danas kao da je najbolji na svijetu. Čestitke momku, mislim svaka mu čast, branio je sjajno.
Uoči zadnjih 8 minuta, na minus 3 (11:8 za Srbiju), trebalo nam je čudo. Čudo u Parizu. Žuvela je isplivao prvi napad, Vrlić zaradio izbačaj Ranđelovića, prvog srpskog braniča, a upravo je Vrlić smanjio iz "prijenosa" na asist Žuvele (11:9). Razbranio se i Bijač, u 2 minute 4 obrane, pet je minuta do kraja. Izboren igrač više, ali Žuvelina je lopta prekratka na 2 metra. Imali smo tri napada pri ovom rezultatu i nikakav učinak. Sporo, neodlučno, u blok... Kada je Dedović s vanjske pozicije pogodio za vodstvo suparnika 12:9 točno 3.13 minuta do kraja, bio je... kraj.