Tap, tap, tap... Svuuuš! I tako satima. Bez prestanka. New York ima Rucker Park, u Zagrebu se nekada ugled stjecao na Tuškancu, a u Parizu je to danas Jemmapes. Ako vrijedite, ako vaš unutarnji Dr. J treba najbolju pozornicu, onda su to mjesta na kojima se moraš pokazati. I dokazati.
Dok je Grad svjetlosti odbrojavao posljednje dane i sate do svečanog otvaranja najvećeg ovogodišnjeg sportskog događaja, mi smo izdvojili vrijeme za posjet jednom od najcjenjenijih pariških haklova. Ulični basket u pravom smislu riječi. Teren je ograđen žicom koja sužava teren pa tako trica sa strane i u kutu nema jer - nema prostora. Ionako se ovdje više cijene obrana i zakucavanja nego trice, kaže nam Tom dok strpljivo čeka da njegova trojka dođe na red.
- Na našem terenu mogu svi igrati, odnosno svatko će dobiti priliku, a zatim sve ovisi o kvaliteti. No morate se i snaći. Brbljati. Ako šutiš i ne vičeš ‘sad smo mi, sad smo mi...‘, može ti se dogoditi da čekaš dva sata i ne zaigraš. Ovo je košarka, ali i ulica - nasmijao se i dodao:
- Sad je gužva pa se igra do 16.
Kako je vrijeme odlazilo tako se sve više ljudi okupljalo na igralištu koje je otvoreno 24 sata iako nema noćnu rasvjetu, nego se u tim trenucima igrači oslanjaju na ulična svjetla.
- Kada je dobro raspoloženje, niti to nam smeta - rekao nam je Mamadou, jedan od veterana ili pionira hakla na Jemmapesu. S Nordineom i Faroukom je ovdje haklao još prije 20 godina. Danas još samo on igra, a prijatelji sve pomno prate sa strane. Imaju svoju stolice, svoj kutak, dokaz da ovdje provode puno vremena je domaće spremljeni ručak (dok smo bili s njima, na meniju su bili batak i pasta), a nađe se i nešto cugice.
- Igram, ali rjeđe jer nije to kao što je nekada bilo. Danas se sve snima, svako malo se netko pojavi s mobitelom, a to nije za nas. Ne volim kada to, kako da kažem, isticanje postane važnije od igre - rekao nam je još Mamadou, a nadovezao se Nordine.
- Ja igram samo kada svi odu. S jedne strane je dobro da naše igralište postaje popularnije, ali smo zbog toga izgubili prijašnji osjećaj. Svi smo bili prijatelji i izvan košarke, dolazili smo s obiteljima, roštiljali, plesali uz glasnu glazbu... Život se promijenio - s uzdahom je rekao Nordine i dobacio loptu prijateljima za nastavak hakla.
- Ovaj teren je uvijek bio važan u Parizu. Igrali su ovdje Tony Parker, Serge Ibaka...
Teren je kratak, ali bez obzira na to, svatko tko poželi, uđe na teren, stoji na sredini. Gleda i snima. Iskusniji sa sobom ponesu stolice da mogu gledati i usput malo cugnuti piva. Voli se zakucavati, dodavati iza leđa, a neki zaigraju u kroksama. Samouvjerenost ili želja za "old schoolom", nismo doznali. Ali vidjeli smo da se, nakon što se počne gubiti ozbiljnijom razlikom, otvara ruksak i vade tenisice. Najvažnije je ipak pobijediti i ostati na terenu. Što dulje.
- Košarka je naša strast, ovo igralište je naša ljubav. Tek sam prije tri godine počeo igrati i sada ne mogu prestati. A čini mi se i da je cijeli Pariz takav, hrpa terena je razbacana po gradu i svi su puni - pričao nam je još Tom uz odobravanje svoje ekipe.
Basketaški teren Jemmapes koji se nalazi pored kanala Saint Martin, uz koji su uređene pariške plaže (projekt Paris Plages), posjetili smo s idejom o priči o usponu francuske košarke i stvarima koje joj se nikada ranije nisu događale. Prema mnogima je odavno košarkaška sila, no nakon provale u njihovu vitrinu namučit ćete se dok ne pronađete zlatni trofej. Barem kada je u pitanju muška košarka. Patit ćete se jer su osvojili samo jednu zlatnu medalju.
Rijetki bi na pub kvizu točno odgovorili na to pitanje. U rujnu prije 11 godina, kada je Tony Parker plesao po parketu dvorane u Stožicama, a Hrvatska zaigrala u svom jedinom polufinalu nakon 1995. godine pa sve do danas. Jedino hrvatsko polufinale u 29 godina i jedini francuski trofej u povijesti.
Prema posljednjim podacima, koje je koristio i AFP, u Francuskoj se u posljednje dvije godine za skoro deset posto povećao broj registriranih košarkaša (sad ih je službeno 750.000), a prije deset godina bilo ih je skoro 200.000 manje nego danas. Ljudi koje smo ovdje sreli kažu nam da u posljednjih godinu-dvije gotovo nije moguće pronaći prazno košarkaško igralište u gradu. Što znači da se broj basketaša, uključujući neizostavne rekreativce, sigurno broji u milijunima. A takva nikad veća demografska ponuda, uz asistenciju adekvatnog "made in France" stručnog rada (čitajte: INSEP, Nacionalni institut za sport, stručnost i izvedbu), dovela je do skoka u kvaliteti lokalne košarke te Francuska s pravom cilja najveće visine i, kao što smo već naveli, postati ono što je Španjolska u ovom stoljeću.
Francuska javnost najviše očekuje od ekstratalenta Victora Wembanyame (224 cm, 20 godina, 240 cm raspon ruku) koji je bio prvi izbor NBA drafta 2023. godine te je proglašen najboljim rookiejem. Kad tome dodaju lipanjski presedan neviđenih razmjera s čak trojicom među prvom šestoricom na draftu, ambicije o statusu košarke im lete u nebo, iako oni nisu na popisu za ove OI. Zacharie Risacher (206 cm, 19 godina) je bio prvi pick, Alex Sarr (213 cm, 19 godina, 225 cm raspon ruku) drugi, a Tidjane Salaün (206 cm, 18 godina, i on je rođen u Parizu) šesti. Dovoljan razlog da si francuski savez uzme za pravo razmišljati o budućoj i poduljoj dominaciji u "ostatku košarkaškog svijeta". I, skoro smo zaboravili, u sastavu za ovogodišnji turnir je još jedan 20-godišnjak, Bilal Coulibaly (203 cm), sedmi izbor prošlogodišnjeg drafta (onog u kojem je kao prvi izabran Wembanyama).
Možda smo i mi tako razmišljali, ali nakon Jemmapesa naš stav se malo promijenio, a na tom su tragu i rečenice koje nam je kasnije izgovorio Roko Ukić koji je prije šest godina odigrao sezonu u francuskoj ligi. Pariški haklovi izbacuju talente, čak ekstratalente, ali ne i igrače za kolektivnu košarku. Hakleri s kojima smo pričali su potvrdili da će pratiti olimpijski košarkaški turnir, no samo na televiziji jer su im ulaznice preskupe, ali i da ih najviše zanima Team U.S.A.
- Pa pogledajte mi lice, nisam li isti LeBron? - dobro je ove srijede bio raspoložen Mamadou i dodao, uz odobravanje društva na terenu:
- Da, Francuska nam je važna i volimo je, ali košarku volimo još više. I zato me najviše zanimaju Sjedinjene Države.
Drugi su nam, pak, rekli da vole svog Victora Wembanyamu, koji dodatno uvažavanje ima jer je rođeni Parižanin. I oni su ti koji se nadaju "wembymaniji". Što su mlađi, više pričaju o svom sugrađaninu i emitiraju taj osjećaj optimizma. Na basketu, na haklu, na temelju bez kojeg nema prave košarke.
- Rastemo, čovječe, rastemo. I vjerujemo da ćemo s Wembanyamom postati veći od nogometa i Mbappéa - zaključio je Tom, a mi nismo bili sigurni vjeruje li uistinu u to ili je to samo velika želja...
- Ne znam što bih rekao o tome, ali znam da je košarka u Parizu i Francuskoj jako, jako popularna - rekao nam je bivši kapetan hrvatske košarkaške reprezentacije Roko Ukić koji je sezonu 2018./2019. proveo u Levalloisu. Klub je to u kojem je posljednju europsku sezonu odigrao Wembanyama, a u svibnju ove godine se ugasio zbog financijskih problema.
- Meni je ta sezona bila vrlo draga jer sam, iako u poznim godinama, bio kompetitivan u vrlo natjecateljskoj ligi. To je odlična liga i da sam GM nekog kluba, obraćao bih pozornost na svakoga tko u njoj uspije. I tada se moglo naslutiti da imaju gomilu talenata i da će im košarka napredovati.
Ciljaju narasti do toga da postanu ono što je Španjolska posljednjih dvadesetak godina sa šest zlata od kojih dva sa svjetskih prvenstava, a ovoga ljeta žele i zasjesti na olimpijski tron, čak i ispred Amerikanaca...
- Imaju individualni talent, ali da bi bili kao Španjolci, trebaju napraviti kult reprezentacije i ravnotežu u momčadi, a vanjska linija im nije na razini unutarnje. De Colo ima već 37 godina, Fournieru nekoliko godina pada forma. Reprezentaciju im, pak, ne vidim niti sada među favoritima, ionako nisam fan njihovog izbornika Colleta koji im je limitirajući faktor. Igrat će s njim dobro, ali ništa više od toga, talent im je sigurno veći od medalja koje su osvajali. Amerika, Srbija, Kanada, Njemačka, pa čak i Australija, ispred su njih, ali dajmo im šansu jer su domaćini i talent im je veći nego medalje što su dosad osvajali. A što se tiče ovogodišnjeg drafta, treba ga gledati kao splet okolnosti. U situaciji u kojoj nije bilo izrazitog prospekta za prvi pick, imidž generacijskog talenta Wembanyame je presudio da su sljedeću godinu dva prva izbora bili Francuzi - zaključio je Ukić.