U zanimljivoj igri sudbine, braća Mamić uhićena su istoga dana kad su u Hajduku održani izbori za Nadzorni odbor. S jedne strane, pravna država na djelu i institucije koje 'rade svoj posao' - ili pak predizborni populistički potez vladajućih, ako je to kut gledanja kojemu osobno naginjete - a s druge pokazna vježba demokracije i nada u svjetliju budućnost. Ili vladavina ulice, ako vam je tako draže.
Iza Hajduka su prve četiri godine projekta 'narodnog kluba': razdoblje nakon što je gradska politika digla ruke od njega. Bile su to burne i u sportskom smislu neuspješne godine s obiljem krivih koraka i loših procjena, ali klub je sa samog ruba propasti i gašenja uplovio u sigurnije financijske vode - iako je oporavak bolno spor i dug, postignuti napredak itekako je opipljiv.
Kriminal protjeran s Poljuda
U kontekstu domaće nogometne zbilje, najvažniji element tog napretka je činjenica da su iz kluba protjerani kriminal, neposredni utjecaj politike i individualni materijalni interesi. Ljudi koji vode Hajduk svjesni su, a to su nedvosmisleno istaknuli i svi kandidati na izborima, da je njihova dužnost djelovati u interesu kluba, njegovih članova i šire zajednice koju oko sebe u emotivnom smislu okuplja. Ni najžešći kritičari 'modela' ne mogu osporiti da su odgovornost, otvorenost i transparentnost ustoličene kao novi postulati poslovanja na Poljudu.
Danas je sasvim nemoguće da netko preko Hajduka sklapa privatne aranžmane s igračima i osobno profitira od njih, ili da klupska sredstva koristi kao privatne pozajmice na način kako je to rađeno u Dinamu. Koliko smo mogli čuti i pročitati, obrana braće Mamić niti ne pokušava osporiti postojanje transakcija takvog tipa, nego samo njihovu nezakonitost; ali ako nešto nije nezakonito, to nipošto ne znači i da je u interesu kluba i onoga što on predstavlja.
Ismijavani 'narodni model'
U Hajduku postoje mehanizmi da se to spriječi: od javne objave detaljnih financijskih izvješća dostupnih svima, pa do postojanja uistinu neovisnog, demokratski izabranog Nadzornog odbora koji - kao što mu ime govori - nadzire svaki aspekt poslovanja kluba.
Zašto je onda 'Hajdukov način' marginaliziran, pa čak i ismijavan u dobrom dijelu domaćih medija? Zašto u savezu i u nekim drugim klubovima postoji toliki otpor prema prijedlogu izmjena i dopuna zakona koji, između ostaloga, precizira da bi svi ' bez obzira radilo se o udrugama građana ili dioničkim društvima - trebali javno objavljivati svoja financijska izvješća?
Zašto se nitko ne pita otkud Dinamu sredstva za rekordni transfer prinove iz RNK Splita, Marka Roga, kad je prošlu godinu završio s ogromnim gubitkom - tek nešto manjim od onoga za što se braća Mamić sumnjiče da su 'izvukli' iz kluba? A nitko osim njih i ljudi iz njihova najbližeg kruga povjerenja zapravo ne može sa sigurnošću reći kakvo je Dinamovo aktualno financijsko zdravlje.
Ogledalo društva
Na jednoj razini, ovo je priča o dva kluba 'bratska'. Jednom rezultatski neuspješnom, koji se godinama muči, pokušava savjesno ušićariti svaku kunu te vratiti dugove iz svojih ludih i neodgovornih godina kako bi jednog dana u sve bližoj budućnosti ponovno zasjao punim sjajem; drugom gordom, dominantnom i naizgled bogatom, koji se otuđio od prijatelja/navijača i kocka se s iznosima kakvi bi njegova 'brata' definitivno izbavili iz siromaštva.
Ali zapravo to nije štorija o Hajduku i Dinamu, nego o onome što se u hrvatskom nogometu – pa tako i društvu - smatra 'normalnim' i poželjnim. Sve dok razvoj događaja, baš kao što to oduvijek biva u ovakvim pričama, ne pokaže drugačije.