Joj, joj, joj, joj... Nevjerojatnu priliku smo propustili i premda ne mogu dečkima zamjeriti na htijenju, ovo se ipak mora smatrati neuspjehom. Imali smo sve za ispunjenje cilja, što je na svakom velikom natjecanju ulazak u polufinale.
Domaći teren, čistu situaciju u kojoj nam je za plasman u polufinale dovoljan bio i bod, Francuze na pola gasa u drugom poluvremenu... Trebali smo samo uzeti ponuđeno i doista mi nije jasno što nam se dogodilo. Posebno se to odnosi na prvo poluvrijeme kada smo imali previše tehničkih grešaka, koje su Francuzima omogućile lagane golove, osobito u situacijama kada smo bili 7 na 6.
U napadu je to bilo i previše jalovo, desnog vanjskog praktički nismo imali, pa je Lino pokušao sa dva mala, puno je mijenjao, ali ništa nije pomagalo. Ne znam je li bilo previše respekta prema Francuzima, ali ako jest nije mi jasno zašto je to tako bilo, jer ova generacija naših igrača ne bi trebala imati bilo kakav strah ili respekt.
Oni jesu odlični i vjerojatno su trenutno bolji od nas, fizički su iznimno jaki, izgledaju kao bombe, ali nisu toliko jači da naprave takvu razliku u poluvremenu. Ipak, kada sam vidio s kojim su sastavom ušli u nastavak očekivao sam da ćemo doći barem do boda. U drugom poluvremenu su nam dali sve, kao da su nam ponudili: „Dečki, evo vam neriješeno!“
Igrali su s pola snage, a mi to nismo znali do kraja iskoristiti. Tužan sam. Tko zna, da je ušao onaj Musin zicer za -1 mislim da bismo čak i uspjeli doći do željenog boda, no nakon toga smo izgubili sve šanse. Prvo poluvrijeme bilo je velika greška, a drugo koliko-toliko solidno. No, nedovoljno za odlične Francuze. Šteta. Velika šteta.