Željko Puhovski/Cropix
Vedran Božičević
MUKOTRPNO PROBIJANJE

Dečko koji je znao čekati: ‘Među 20 sam najboljih na svijetu, a u Hrvatskoj nemam ni prosječnu plaću‘

Diskaš Martin Marković (27) u subotu je dvaput popravljao osobni rekord koji sada iznosi 64,66 m
Piše: Vedran BožičevićObjavljeno: 15. svibanj 2023. 12:20

Bilo bi kudikamo ljepše i jednostavnije kad bi sve u životu sportaša išlo uzlaznom putanjom, točno onako kako su si zacrtali. Ali znamo svi da ne ide uvijek tako, da nije svaka priča idilična od početka do kraja. Nekad je potrebno jako puno strpljenja, jako puno mukotrpnog rada, jako puno pogrešaka i primljenih udaraca, jako puno čekanja na dobre stvari. Srećom, Martin Marković (27) je dečko koji je znao čekati, koji nije odustao kad je to možda bio lakši odabir.

Marković je bio silno talentirani klinac, štoviše i najbolji na svijetu. Prije devet godina osvojio je zlato u bacanju diska na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Eugeneu, ali na vlastitoj je koži osjetio koliko je težak put od talentiranog juniora do vrhunskog seniora. Pogodila ga je na tom putu i smrt trenera Ivana Ivančića koji je otišao samo mjesec dana nakon tog juniorskog zlata. Martin se vratio nekadašnjem treneru Anti Pavkoviću s kojim radi i danas kada napokon počinju ubirati plodove upornosti i teških treninga.

"Očekivao sam osobni rekord"

Marković je bio prvo ime subotnjeg mitinga koji je organizirao njegov klub Dinamo-Zrinjevac. Stigao je na natjecanje s osobnim rekordom od 63,62 metra, a onda ga dvaput tijekom mitinga popravljao - najprije sa 63,83 m, a potom u posljednjoj seriji i sa 64,66. Došao je time i na treće mjesto svih vremena u Hrvatskoj, a iako to možda nije rezultat za medalju na najvećim natjecanjima, zasigurno je vrijedan finala, pa čak i visokog plasmana na svakome od njih. A Martin ne sumnja da ima još prostora za napredak...

- Očekivao sam osobni rekord, znao sam da se vrtim oko tih 64-65 metara. Hvala Bogu da nije bilo kiše jer cijelo me vrijeme bilo strah da ne bude nekakvo ljigavo vrijeme, pa da ne uspijemo realizirati ono za što smo radili. Ima još puno rada pred nama, ali otvoriti sezonu s velikim osobnim rekordom, za cijeli metar, to je vrhunski rezultat. Još je puno mojih kolega u subotu bilo na visokoj razini, tako da će ovo biti lijepa hrvatska atletska godina - ističe Marković.

Veseli ga i podatak da je ušao u hrvatski Top 3.

- Ima tu još puno prostora za napredak. Rezultati Rolanda Varge i mog imenjaka Martina Marića su vrhunski, ali ih kroz nekoliko godina, uz puno sreće i zdravlja, mogu dostići.

image
Željko Puhovski/Cropix

Jesu li on i trener nešto mijenjali u načinu rada da su u novu sezonu utrčali s takvim napretkom?

- Jesmo, puno toga smo mijenjali, na primjer ove godine nismo imali nijednu terapiju, ha-ha. To je glavna promjena koju smo napravili i to mogu zahvaliti svom klubu Dinamo-Zrinjevcu i fizioterapeutkinji Ivani Lažeti koja je okupila vrhunski tim koji surađuje s klubom i to jako dobro funkcionira. Cijeli klub je ove godine nekako živnuo i s rezultatima i s međuljudskim odnosima i naravno da mi sportaši to osjetimo. Nije da je prije bilo loše, ali ove godine je to stvarno veliki plus, imamo jako lijepu energiju u klubu i sretan sam što sam tamo. To što svi zajedno radimo, i uprava i treneri i sportaši, napokon se počelo nagrađivati.

Iako su dvojica najboljih diskaša današnjice, Kristjan Čeh i Mykolas Alekna, vrlo mladi dečki, uvriježeno je razmišljanje da najbolje bacačke godine kreću u drugoj polovici dvadesetih.

- Bacači moraju sazrijeti do kraja, moramo biti kompaktni muškarci u svemu, moramo biti malo pametniji. Vidi se i kod mene da ima još prostora za rad na kontroli adrenalina, na postojanosti na natjecanjima, a to će sve doći s iskustvom i s opuštanjem na natjecanjima, tako da mislim da će ovo biti dobra sezona.

image

Martin Marković

Željko Puhovski/Cropix

S čime bi bio zadovoljan na kraju te sezone?

- Ne volim to pričati. Uzeo sam jako veliki zalogaj, imam svoje planove i kad budemo opet radili intervju na kraju sezone, samo ću reći jesam li ih ispunio ili nisam.

Ali lov na Svjetsko prvenstvo u Budimpešti je, pretpostavljamo, svakako u planovima. Lani je debitirao na velikim seniorskim natjecanjima, bio je i na SP-u u Eugeneu i na EP-u u Münchenu, i logično bi bilo da nastavi niz. Pogotovo nakon ovakvog otvaranja sezone.

- Tako je, sad lijepo kotiram na ljestvici, negdje sam oko sredine među onima koji će osigurati SP. Naravno, svašta se može dogoditi, treba se čuvati ozljeda, treba imati i puno sreće, jer puno ljudi ovo trenira. Disk je jedna od najjačih disciplina na svijetu posljednjih godina, stalno se pojavljuje netko novi, tako da se samo možemo nadati da ćemo imati sreće i naći se u tom velikom društvu.

Ribica iz akvarija u ocean

Za skupljanje bodova za renking presudni mogu biti nastupi na jakim međunarodnim mitinzima. Koliko je teško uhvatiti mjesto na njima?

- Ove godine sam krenuo u suradnju s menadžerom Robertom Wagnerom i već mi je za idući tjedan našao jaki bacački miting u Halleu. Kroz posljednjih se nekoliko godina pokazalo da ljudi tamo jako dobro bacaju, tako da ćemo vidjeti kako ću ja to odraditi.

Vratimo se još malo na početak ove priče i spomenuti svjetski juniorski naslov. Koliko mu je bilo teško nositi se s činjenicom da je u jednom trenutku bio najbolji na svijetu u svojoj dobnoj kategoriji, a u godinama koje su slijedile nije se uspijevao približiti vrhu kao senior?

image
Ronald Goršić/Cropix

- To je kao da uzmete zlatnu ribicu iz akvarija i bacite je u ocean. Toliko ljudi ima i svi se bore, a mene je snašlo puno ozljeda, puno glupih stvari u životu koje su me malo odvojile od atletike u smislu vrhunskog treniranja i vrhunskih rezultata. Kad god bih napravio neki rezultat, nešto bi se dogodilo. Sad vidim da sam radio greške u oporavku, da nisam slušao. Ali jako sam se puno promijenio i sazrio. Sada otprilike znam kakav treba biti put i očekujem nekakav veći i izdašniji rezultat na kraju svoje karijere.

Koliko je atletičaru njegove kvalitete teško živjeti od ovoga čime se bavi i čemu je posvetio život?

- Jako je teško živjeti od atletike u Hrvatskoj. Ruku na srce, ovo je amaterski sport. Kad zbrojim sve stipendije koje dobivam, od HOO-a do lokalne samouprave, to nije prosječna hrvatska plaća. A ja sam prošle godine bio 20. na SP-u. Dakle, u nečemu sam Top 20 na svijetu, a nemam ni prosječnu hrvatsku plaću.

I to ne u bilo čemu, već u najmasovnijem i najrasprostranjenijem pojedinačnom sportu.

- I najstarijem, u sportu koji postoji već 3000 godina i u kojem više nema nikakvih tajni.

Linker
27. svibanj 2024 06:53