Ono što prije nje nisu napravile Shelly-Ann Fraser-Pryce na 100 metara, Valerie Adams u bacanju kugle, Sandra Perković u bacanju diska i Barbora Špotakova u bacanju koplja, uspjelo je na kraju Aniti Wlodarczyk. Poljska kladivašica, već od ranije najveća svih vremena u ovoj disciplini, dodatno je učvrstila svoj status osvojivši u Tokiju treće olimpijsko zlato. Postala je time prva atletičarka u povijesti koja se u istoj pojedinačnoj disciplini triput uspela na olimpijski tron.

A nama je posebno drago da velik dio zasluga za ovaj povijesni pothvat pripadaju hrvatskom stručnjaku Ivici Jakeljiću koji je krajem prošle godine postao trener jedne od najvećih atletičarki svih vremena. Iako to nije napravio pod hrvatskom zastavom, Jakeljić je ipak ušao u izabrani krug naših trenera koji su osvajali olimpijsko zlato. U atletici su to napravili još samo Ivan Ivančić i Edis Elkasević, treneri Sandre Perković.

Još mi nije došlo do glave

Pa kakav je to osjećaj biti trener žene koja je napravila nešto što nijednoj prije nje nije uspjelo, i to u kraljici sportova?
- Još uvijek to ne mogu dokučiti. Nije mi jasno, još mi to nije došlo do glave. Ma, ludilo - javio nam se popularni Jale još iz Tokija.
- U zadnja tri mjeseca smo bili u Poljskoj i da budem iskren, znao sam i prije da je velika, ali tek tamo dam vidio koliko je ljudi znaju, prepoznaju, traže od nje autograme, fotografije... Sad sam se već pomalo navikao na to, ha-ha. Stvarno je velika. A ovo sad što je napravila, to je ludilo i baš mi je drago da sam bio dio te priče. Realno, dobro je to ispalo.

Ne dobro, ispalo je odlično. Zbog operacija koljena, Wlodarczyk nije nastupala gotovo pune dvije godine i malo je bilo onih koji su vjerovali da se s 36 godina na leđima može vratiti na ovu razinu.

Ivica Jakeljić i Anita Wlodarczyk

INSTAGRAM/ANITA WLODARCZYK

No, Jakeljić je prihvatio izazov i poziv Poljaka nakon što je Anita iznenada prekinula dugogodišnju suradnju s trenerom Krzysztofom Kaliszewskim.

- Iskreno, kad su me zvali prošle godine da radim s njom, prva mi je pomisao bila, što uopće mogu očekivati od nje. Realno, dvije godine nije bacala. Bila je na operaciji prije Svjetskog prvenstva u Dohi, dakle pauzirala je praktički cijelu 2019. Onda su prije pandemije otišli u kamp u Ameriku, tamo je odradila 5-6 treninga i kad je krenula korona, vratila se u Poljsku. Uslijedila je nova operacija, pa prekid s trenerom i praktički je počela bacati kad je došla kod mene u Dohu, prvi hitac je bacila 12. prosinca. Nakon dvije godine je praktički krenula od nule, ne u klasičnom smislu, ali stvarno je malo ljudi vjerovalo da može ovo napraviti, jako malo. Poznavajući je, moj cilj je bio da dođe barem na 75 metara, međutim ispalo je puno bolje.
Ispalo je tako da je bacila 78,48 metara i uvjerljivo došla do zlata.

- Da je bilo mjesec dana više treninga, da nije bilo pandemije i zabrane ulaska u Katar, možda bi bacila i oko 80 metara. Ili da je bilo publike u Tokiju jer ona stvarno voli bacati pred punim stadionom. Ali ni 78,50 nije malo.

Otvorilo se s Anitom

Ima li Anita volje i motiva da nakon svega što je osvojila i nakon što se upisala u povijest nastavi svoj sportski put?
- Ne da ima volje, nego je baš silno motivirana. Sama ta činjenica da su je mnogi otpisali još je više gura naprijed.

Znači li to da se nastavlja i njihova suradnja? Jakeljić je, da pojasnimo, zaposlen u Akademiji Aspire u Dohi, školi koju pohađaju talentirani sportaši. Tamo je, dakako, trener za bacačke discipline, a prije pet godina je jednog mladog Katarca doveo i do naslova svjetskog juniorskog prvaka u bacaju diska. Za suradnju s Wlodarczyk dobio je posebnu dozvolu do Tokija, sada treba vidjeti što će biti dalje.

Ivica Jakeljić i Anita Wlodarczyk

INSTAGRAM/ANITA WLODARCZYK Instagram/anita Wlodarczyk

- Poljaci žele da se suradnja nastavi, i predsjednik Atletskog saveza, i predsjednik Olimpijskog odbora, dakako i Anita, svi su rekli da se nadaju da ćemo ići dalje. Ali, to nije samo moja odluka. U Dohi sam zadovoljan i ne bih volio njih razočarati jer su mi izašli u susret. Naravno da bih volio nastaviti s Anitom, bilo bi suludo da je drugačije, ali trebamo razgovarati. Kad bismo mogli nastaviti kao dosad, to bi bilo savršeno. Drago mi je da su Poljaci prepoznali što smo napravili, Savez mi je zahvalan što sam joj pomogao da se vrati gdje je bila jer kad sam pregovarao s njima, rekli su mi “nama je ona toliko važna da očekujemo samo da se vrati”. Ali, ponavljam, želim biti korektan prema Aspireu, zadnja stvar koju bih htio napraviti je da ih izdam ili razočaram.
U Dohi je, ponavlja, jako zadovoljan. Došao je tamo prije šest i pol godina nakon što je praktički cijelu sportsku karijeru prije toga proveo u splitskom ASK-u, radeći s mnogim atletičarima, između ostaloga i s Filipom Mihaljevićem.

- Malo je pandemijska godina poremetila sve, ali generalno sam stvarno zadovoljan tamo. A kakvi su atletičari, to zavisi od generacije kakvu dobijem u školi, nema tu nekih velikih uspona i padova. Već danas se vraćam u Dohu, ali neću biti dugo, ostalo mi je godišnjeg, pa se vraćam kući da se malo odmorim jer godina je stvarno bila naporna.

Ima li želje da se i za stalno vrati kući?
- Normalno da ima, iako trenutno ne razmišljam o tome, pogotovo sad kad se otvorilo ovo s Anitom. Ali, naravno, od prvog dana mi je cilj jednom se vratiti doma. Meni je i obitelj u Hrvatskoj, tako da nema druge.

Kad se i vrati jednog dana, vratit će se kao olimpijski pobjednik. Nešto čemu se ni sam nije mogao nadati.
- Meni je krivo što to nisam postigao s nekim hrvatskim sportašem, ali i ovo je veliko. Iako sam ja uvijek malo samokritičan i nikad si ne želim davati važnost. Kad bi mi prije neki trener rekao da ima olimpijsko zlato, bio bih ljubomoran, a sad kad ga i ja imam, to doživljavam kao”OK, što sad” - smije se Jakeljić.