Neke stvari naizgled potpuno nebitne čovjek pamti dok je živ, iako su se događale prije jako puno godina. Primjerice, “Sportski pregled” nedjeljom navečer. U to vrijeme kultna televizijska sportska emisija koju se čekalo cijeli tjedan.
U uvodnoj špici izmjenjivalo se dosta sportova i sportaša, ali scena u kojoj Dragan Zdravković u utrci na 3.000 metara maše kamermanima u zadnjem zavoju uoči ciljne ravnine nekako se izdvajala. I barem meni ostala u pamćenju za cijeli život.
Dvaput godišnje na TV
U subotu na mitingu koji je Dinamo Zrinjevac organizirao na Mladosti dogodilo se eto da upoznam Dragana Zdravkovića, jednog od najvećih trkaća na srednjim prugama u Jugoslaviji. Kosa sijeda, pokoji kilogram viška, ali energija se vidi u svakom pokretu. I dalje je aktivan, trenira i vodi klub u svojoj rodnoj Ćupriji, a u Zagrebu dolazi svaki put kad se ukaže prilika.
- Još sam kao atletičar posebno uživao trčati ulične utrke u Zagrebu. Bila je to najjača ulična trka u Jugoslaviji, nekoliko sam puta tu pobijedio, ali više od svega pamtim sjajnu podršku koju sam imao od gledatelja uz cestu. Nigdje me, osim u mojoj Ćupriji, publika nije toliko podržavala i navijala za mene. Bili su to gledatelji koji su znali što je atletika, koji su cijenili činjenicu da sam bio među 10 najboljih trkača srednjih pruga na svijetu.
Bili ste ‘ajmo to tako reći - zvijezda?
- Bili smo mi neke zvjezdice, ali jako smo rijetko bili na televiziji. Miting u Zürichu, velika prvenstva i to je to. Ljudi te mogu gledati možda triput godišnje. Danas je sve to drukčije, danas je puno mitinga, a mnogi su od njih na televiziji.
Vi ste uglavnom trčali 1.500 i 3.000 metara. Na 3.000 ste bili dvoranski prvak Europe?
- Najviše sam volio trčati tih 3.000, ali njih se trčalo samo u dvorani. Bio sam europski prvak, imao sam rezultat 7.40:49, što je bio treći rezultat te godine u svijetu. Na 1.500 sam bio među 10. u svijetu, trčao sam 3.34:85, dok je svjetski rekord bio 3.32:6.
Ipak, karijeru vam nije obilježila zlatna medalja, nego jedna utrka na 1.500 metara?
- Istina, godine 1983. bio sam dvoranski prvak Europe na 3.000 metara, ali godinu sam obilježio nekoliko mjeseci kasnije kad sam u Londonu pobijedio Sebastiana Coea, u to vrijeme najboljeg trkača svijeta, svjetskog rekordera na 1.500 metara. Coe je bio zlatni iz Moskve, bio je nedodirljiv, on je gubio utrke samo od Ovetta, ili Crama, a ja sam ga pobijedio. Taj moj doseg je u roku od pola sata obišao cijeli svijet, što je u ono vrijeme bilo fantastično.
Odbio sam OI 1984.
To vam je i najbolja utrka karijere?
- Ne mislim tako, za mene sam najbolju utrku imao u Oslu na 3.000 metara, kad sam istrčao 7.40:49. Bio sam tada drugi u cilju, ali bila je to savršena utrka.
Jeste li mogli kako zaraditi kao jedan od najboljih na svijetu?
- Kad sam pobijedio Coea dobio sam 400 američkih dolara. No, ujutro nisu poslali nikoga da nas odvede na aerodrom pa sam morao izdvojiti 200 dolara za taxi. U Lausanne sam pobijedio na jednom dosta jakom mitingu pa su mi za nagradu dali 20 dolara. To je stvarno bilo ponižavajuće pa sam im taj novac bacio pod noge. Da, bio sam malo prgav...
Zbog novca niste otišli na Olimpijske igre u Los Angelesu 1984., a bili ste među favoritima za medalju?
- Atletski savez je uoči odlaska u LA potpisao nekakav ugovor s Adidasom pa smo svi mi trebali trčati u njihovim tenisicama. Ja sam u to vrijeme imao ugovor s Tigerom, bio sam njihov najbolji trkač, a oni su mi plaćali 12 tisuća dolara godišnje. Nisam se želio odreći tog novca, a i imao sam moralnu obavezu prema ljudima koji su ulagali u mene. U to je vrijeme 12 tisuća dolara bio jako velik novac.
Maser nam je bio mašta
Nemate medalje s velikih natjecanja?
- Mi smo u to vrijeme kao Savez bili totalni amateri. Na velika natjecanja išli smo bez ikakve pratnje i podrške. O maseru smo mogli samo maštati. U Moskvi ‘80. bio sam drugi u polufinalu, samo je Ovett bio brži. Tu noć od uzbuđenja nisam mogao zaspati, a finale već sutradan. U Helsinkiju 1983. na prvom Svjetskom prvenstvu polufinalna utrka bila je na rasporedu u 21 sat, a finalna sutradan u 14. Opet sam, bez ikakve podrške, bez tretmana, u finalu nisam imao šansi...