Imamo osjećaj kao da smo sve ovo već proživjeli prije točno godinu dana. U ožujku 2022. Filip Mihaljević bio je četvrti u Beogradu s najdaljim hicem u povijesti svjetskih dvoranskih prvenstava koji nije bio dovoljan za medalju. U petak je u Istanbulu bio četvrti s najdaljim hicem u povijesti europskih dvoranskih prvenstava koji nije bio dovoljan za medalju. Dan nakon beogradskog natjecanja čuli smo se s njim i nije mogao sakriti razočaranje. Dan nakon istanbulskog natjecanja priča je ista...

- Užasno je razočaravajuće i užasno teško. Možemo to nazvati i porazom i taj poraz boli, ali i to je dio spota. No, nije sve tako crno premda se sad čini tako. Bilo je i puno dobrih stvari, možda ne u petak, ali u posljednjih mjesec dana priprema svakako, stvari koje su pokazatelj da idemo u dobrom smjeru. Ali u petak jednostavno nisam bacio koliko mislim da sam vrijedio i mogao - javio se najbolji hrvatski atletičar iz turskog velegrada.

Rasplet finala doista je bio dramatičan. Imao je Filip u rukama broncu s hicem od 21,42 m, a onda ga je “duboko u sudačkoj nadoknadi”, u svom posljednjem pokušaju, prebacio Roman Kokoško koji je s 21,84 srušio ukrajinski rekord. Europski prvak na otvorenom je odmah nakon toga ušao u krug u svome posljednjem pokušaju, ali nije mogao dalje od 21,43.

- Da sam mislio da ću osvojiti medalju i s onih 21,42, mislio sam. Ali eto, doslovno se u zadnjem hicu dogodio šok. Ali kažem, i to je dio sporta, i koliko god treba znati nositi pobjedu, još više treba znati nositi poraz. Nije ni prvi ni zadnji put. Teško je i boli kad ti se nakon puno odricanja i rada dogodi ovakvo što, ali idemo dalje.

Statistika ne ide na ruku

Cijelo finale je bilo ludo jako - Talijan Zane Weir je pobijedio s 22,06, Čeh Tomaš Stanek je bio drugi s 21,90, a spomenuti Kokoško treći s 21,84. Zvuči nevjerojatno, ali Mihaljević bi sa svojih 21,43 osvojio zlato na 12 od posljednjih 19 europskih dvoranskih prvenstava. U petak, međutim, s tim rezultatom nije mogao ni do postolja.

- Nisam očekivao takvu razinu, iskreno. Kad smo razgovarali prije EP-a, nabrojao sam vam 5-6 ljudi koji mogu do medalje, međutim kad smo došli ovamo, nekako se iskristaliziralo da ćemo se nas trojica boriti za medalje, Weir, Stanek i ja. To je bio moj osjećaj, a Kokošku stvarno nisam davao šanse. Iako je bacao super ove godine i odličan je momak, nisam računao na njega. Volim statistiku i atletske brojke, i baš sam gledao kako je do petka najdalja bronca ikad na europskim dvoranskim prvenstvima bila moja iz Toruna 2021., onih 21,31. Isto mi se dogodilo i lani u Beogradu. S tih 21,83 bih pobijedio na većini dvoranskih SP-a, a nisam na kraju došao ni do medalje. Ne volim kad se ta koplja lome na meni, ali što je tu je.

Koliko je zadovoljan svojim bacanjem u Istanbulu, učinilo nam se da je nakon trećeg hica govorio kako se poskliznuo u krugu?

- Jesam, poskliznuo sam se. Taj dvoranski krug je od neke vrste plastike, a kako svi koriste i magnezij, padao je i po krugu, nakupilo ga se i poskliznuo sam se. No, u tom trenutku mi je to bio i najdalji hitac, po tome sam vidio da stvarno mogu baciti puno dalje. Međutim, nije bilo dovoljno mirnoće ili ne znam čega, ne mogu još procijeniti. Borio sam se, trudio sam se, grizao sam do kraja, ali nisam pronašao pravi ritam. Trenutno je puno boli, ali kažem, bilo je i dobrih stvari. Kvalifikacije su dobro odrađene, priprema je bila baš onakva kakvu bih želio imati u budućnosti. Da je bio samo malo dalji hitac u finalu, sve bi bilo onako kako smo zamislili, ali eto, ne ide uvijek sve po planu.

Kakva je ocjena kompletne zime? Činjenica je da je lani na sva tri natjecanja bacao preko 21,80, a ove godine je imao 20,97 u Sassnitzu, 21,42 u Beogradu i sada 21,43 u Istanbulu.

- Ovu zimu bih ocijenio kao dobar put prema ljetu. Naravno da smo se maksimalno spremali za ovo prvenstvo, daleko od toga, ali meni osobno je najbitnije bilo napraviti dobru bazu i dobru pripremu za ono što nas čeka na ljeto, a to je prije svega SP u Budimpešti. Što se toga tiče, stvarno sam zadovoljan, ali ne i rezultatima. Da sam u petak bacio 40-50 centimetara dalje nego na mitingu u Beogradu, to bi bilo to. A što je razlog da nisam? Ne znam, svaka godina je drugačija, nekad kreneš malo bolje, nekad kreneš brže. Prošle godine sam, recimo, dvoransku razinu zadržao i na otvorenom, što mi se nije svidjelo. Ove godine se nadam da ćemo iz ovoga graditi nešto bolje, pa da vani rezultati budu bolji, onakvi kakvi bi trebali biti.

Spomenuo je neposredno nakon finala da su mijenjali neke stvari nakon prošle sezone.

- Ništa drastično. Uvijek se nešto pomalo mijenja, ali to su neke manje prilagodbe koje radite slušajući vlastito tijelo, iskustvo i prošlu sezonu. Više je to neka nadogradnja. Vidio sam samo jedan svoj hitac iz Istanbula koji mi je iskočio na društvenim mrežama, bio je to onaj iz kvalifikacija, i meni se to sviđa. To je to, to je put kojim želim ići i za koji vjerujem da mi može donijeti dobar rezultat i dobru konstantu.

Kvaliteta muške kugle je posljednjih godina porasla do te razine da se, eto, ni u Europi više ne može do zlata bez 22 metra. Je li došlo vrijeme da se i Filip priključi tom klubu?

- Mislim da jest. Mislim da je vrijeme da se ide korak naprijed, da se ide prema tim daljinama, ali na konstantnoj bazi i da se te daljine bacaju u pravim trenucima. Treba polako graditi i doći do te razine. Točno se sjećam kad je Tom Walsh na dvoranskom SP-u u Portlandu bacio 21,78 za zlato, to je bilo čudo, s oduševljenjem sam gledao te daljine. A sad je došlo vrijeme da mu taj rezultat ne bi bio dovoljan ni za treće mjesto, i to na Europskom dvoranskom prvenstvu. Eto koliko se to promijenilo. Ali, “tržište” je takvo i možeš se prilagoditi ili kukati i žaliti se. Ja mislim da u meni ima talenta, a volje za rad i napredak sto posto ima. Ali treba se i sve poklopiti, nije sve crno i bijelo. Treba raditi i napredovati i nadam se da ću ovo ljeto biti dobrih rezultata u Dijamantnoj ligi i na SP-u u Budimpešti.

Kakvi su neposredni planovi nakon Istanbula? Hoće li biti vremena za odmor ili odmah nastavljaju punom parom?

- Idemo najprije kući, jer bilo smo pet tjedana bez obitelji, i trener Marko Mastelić i ja. Treba malo napuniti baterije, odmoriti se desetak dana, a onda kreću pripreme za vanjsku sezonu. Prvi dio ćemo odraditi u Splitu, a u svibnju bismo mogli negdje na pripreme, ali trebamo najprije s menadžerom dogovoriti raspored mitinga.