Godina ispitivanja i iskušenja. Tim riječima će svoju 2023. opisati najbolja hrvatska sportašica Sandra Perković. Posljednjih je mjeseci bila u medijskoj zavjetrini, tako je sama odlučila, ali nekoliko dana uoči početka Svjetskog atletskog prvenstva u Budimpešti otvorila je dušu i otkrila kakve je sve borbe vodila ovog proljeća i ljeta.
Rekordnih devet Trofeja SN
Na vlastitoj je koži još jednom dobila potvrdu da je sport poput klackalice, u jednom si trenutku na vrhu i sve čini idealnim, a onda se dogodi jedna nesretna sekunda koja te baci nekoliko koraka unatrag. Srećom, Sandra je prevelika sportašica da bi dopustila da je jedna nevolja, pa makar i ne dolazila sama, izbaci iz tračnica. Prošla je ona već dosta ispitivanja i iskušenja u karijeri i uvijek se vraćala, a tako je i ovaj put. Hoće li to biti dovoljno da je sljedeći tjedan opet gledamo na postolju, to ćemo tek vidjeti. Nećete od nje čuti da najavljuje medalju, ali da je gladna novog velikog rezultata, u to uopće ne trebate sumnjati.
- Svako svjetsko prvenstvo kod mene zauzima posebno mjesto u srcu. Naravno da mu se veselim kao i svakome dosad, posebno zbog okolnosti koje su se dogodile u posljednja četiri mjeseca. Zadnja dva tjedna bili smo u našoj dobro znanoj bazi Medulinu i ovim putem želim zahvaliti tamošnjim domaćinima na svemu što su nam omogućili, da se što bolje i kvalitetnije pripremimo za nadolazeće natjecanje i ostatak sezone - poručuje Sandra.
Prošla je godina za dvostruku olimpijsku pobjednicu u bacanju diska bila jedna od najvažnijih u karijeri. Ne, nije bila statistički najuspješnija, ali je imala ogroman značaj jer je došla nakon razočaranja koje je proživjela u Tokiju kad je ostala bez postolja nakon 11 uzastopnih medalja na najvećim natjecanjima. Naravno da četvrto mjesto na Olimpijskim igrama nije nikakva tragedija, ali priznala je kasnije i sama da joj je izostanak medalje bio veliki šok i da je dugo bila utučena.
No, prebrodila je vlastite sumnje i vratila se lani u punom sjaju. I ponovno radila ono što toliko voli - rušila rekorde i ispisivala povijest. Na Svjetskom prvenstvu u Eugeneu nadmašila je najveću suparnicu Valarie Allman i u konačnici osvojila srebro, svoju petu medalju na svjetskim smotrama što nije uspjelo nijednoj diskašici u povijesti. Manje od mjesec dana kasnije u Münchenu je osvojila i šestu uzastopnu europsku krunu i još malo pomakla granice. Nitko u povijesti europske atletike, računajući i mušku i žensku kategoriju, nije osvojio više od pet medalja u jednoj disciplini. Sandra ih ima šest i to svih šest zlatnih! Šlag na kraju sezone za pamćenje bio je jubilarni deseti trijumf u vlastitom dvorištu, na omiljenom joj Hanžekovićevom memorijalu gdje je još jednom pobijedila Allman, isukavši u posljednjoj seriji svoj najbolji hitac godine - 68,46 metara.
Nakon što je i deveti put proglašena najboljom hrvatskom sportašicom u izboru Sportskih novosti (i to je rekord, zar ste sumnjali?), jasno je da je htjela u veliko stilu nastaviti koračati i u 2023. godini. A onda su, taman kad je planirala početi s natjecanjima, krenuli su problemi. Zato je prije svega pitamo kakvo je danas zdravlje...
- Sada nakon dugo vremena mogu reći da sam dobro i da se veselim natjecanju - odgovara optimistično.
Prvo nazvala Mimi Vurdelju
A onda kreće u detaljan opis poteškoća s kojima se nosila.
- Za mene i cijeli moj tim posljednja četiri mjeseca bila su izrazito izazovna, teška i naporna. Cijelu zimu smo se pripremali i sanjali velike stvari, ispunjavala sam ciljeve iz mjeseca u mjesec i bilo smo presretni, jedva smo čekali sezonu. No onda tik pred prvo natjecanje, počeo je naš horor. Četiri dana prije otvaranja sezone pred domaćom publikom na Mladosti, 29. travnja, ozlijedila sam se na posljednjem jakom treningu. Ruptura zadnje lože i tetive desne noge, više od 7 cm. Nisam mogla vjerovati, iskreno nisam ni znala što se dogodilo, samo sam osjetila užasan udarac i više nisam ništa mogla s nogom, ostala sam bez zraka i skoro sam se onesvijestila od boli.
Prvi poziv bio je magistri Mimi Vurdelja, voditeljici Odjela nutricionizma i zdravstvene skrbi vrhunskih sportaša u Hrvatskom olimpijskom odboru.
- Ona je kontaktirala dr. Borića u Specijalnoj bolnici Sveta Katarina, otišli smo na magnetsku rezonancu koja je pokazala rupturu, kako mišića, tako i tetive i odmah smo znali da je to jako ozbiljno. Nakon dijagnoze smo krenuli smo s terapijama i oporavkom i ovim putem želim zahvaliti svom timu, trenerima Edisu Elkaseviću i Saši Miloševiću te fizioterapeutu Branimiru Vajdi, na strpljenju, vjeri, stručnosti i motivaciji, jer kada se nešto takvo dogodi, sportaš je u svakakvom stanju, nimalo dobrom ni fizički ni psihički.
Oporavak je, ističe Sandra, tekao iznimno dobro.
- Čak i malo predobro, potpuno sam se predala procesu izlječenja. Prvi miting Dijamante lige u Firenci bio je za malo više od mjesec dana i vjerovala sam da imam dovoljno vremena da se spremim. Nakon četiri tjedna sam počela bacati disk iz mjesta, nakon pet sam lagano krenula i s bacanjima iz okreta i vježbama za noge. No, onda je uslijedila još jedna ozljeda. Dovoljno me poznajete da znate da kod mene uvijek sve mora ići najtežim putem.
Nova ozljeda se pokazala još težom...
- Tijekom jednog treninga na kojem sam bacala disk sam se poskliznula i pala na skočni zglob desne noge, iste na kojoj mi se dogodila ranija ozljeda. Vjerojatno nije izdržala sile koje sam proizvela tijekom hica. To je bilo tri tjedna prije mitinga u Firenci. Vjerovala sam i željela se vratiti i bacati tamo, čak sam do posljednjeg trenutka bila na popisu za nastup, no na žalost, to nije bilo moguće. Štoviše, bilo je i više nego nerealno. Zadobila sam višestruke rupture ligamenata, mišića i tetiva skočnog zgloba i ta je ozljeda bila puno ozbiljnija i teža od prve iako sve do trenutka otkazivanja mitinga nisam toga ni bila svjesna. Firenca je bila prvo natjecanje u mojoj dugoj karijeri koje sam bila prisiljena otkazati i to mi je iznimno teško palo. No, znali smo da ne smijemo plakati za prolivenim mlijekom, nego moramo napraviti sve što je u našoj moći da popravimo štetu.
Kiša u Stockholmu
Sljedeći miting Dijamantne lige, onaj u Parizu, bio je samo tjedan dana nakon Firence.
- Nisam imala puno vremena, znala sam da moram bacati tamo. Spremili smo se koliko smo mogli i otišli bez prevelikih očekivanja, sa željom da nastupim pa makar bacila i samo jedan hitac. Bacila sam 65 metara i osvojila drugo mjesto što je za mene bio i više nego junački pothvat. Vratio mi se osmijeh na lice i vjera da smo na dobrom putu. Sljedeći miting je bio u Oslu, bacila sam i dalje nego u Parizu i opet sam bila na postolju. Bila sam presretna što sam opet među elitom, bez obzira na sve nedaće, i bez obzira na to što to još uvijek nisam bila prava ja.
Do mitinga u Stockholmu imala je nešto više vremena, oko dva i pol tjedna.
- Bol je i dalje bila prisutna, ali nije ni ona bila toliki problem, mi sportaši često treniramo pod boli, to je jednostavno cijena ako želiš biti profesionalan sportaš. Problem je bila nemoć i nemogućnost izvođenja vježbe. Loža još uvijek nije bila cijela, a zglob je nakon svakog treninga bio toliko natečen da bez terapije nisam mogla stati na njega, tako da je moj život tih dana bio od 0 do 24 na stadionu. Prije Stockholma sam se dobro osjećala, ne toliko fizički, koliko psihički. Bio je to moj 70. nastup na mitinzima Dijamantne lige i morao je biti poseban, morala sam dati sve od sebe.
Taj veliki jubilej imao je najljepši mogući završetak iako su umalo sve pokvarile vremenske prilike.
- Dolazimo u Stockholm, najavljuju kišu i ja ne vjerujem. Dolazi dan mitinga i kiša doista počinje. I nije samo padala tijekom cijelog natjecanja, već je lijevala, a znate sto to znači za sportaša koji je ozlijeđen i nije u najboljem stanju. Ali znala sam da ako se itko dolje na terenu može snaći u tome, onda sam to ja. Tako je i bilo, bila sam nezaustavljiva, bila sam motivirana i što je najvažnije, bila sam to ja. Pobijedila sam i ne mogu vam opisati riječima koliko mi je to značilo. Nakon toga sam rekla i sebi i timu - ovo je znak da tek sad krećemo, Budimpešta je za mjesec i pol dana, idemo se spremiti. Vratili smo se u Zagreb, odradili odlične terapije s Vajdom, napokon smo imali vremena i nismo morali nikamo žuriti. I kao što sam već spomenula, nakon toliko vremena napokon mogu reći da sam dobro i da se veselim natjecanju.
S jedne noge preko 75 metara
Ta pobjeda u Stockholmu uistinu je bila posebna, 46. u Dijamantnoj ligi i ostvarena punih 13 godina nakon prve. Trebamo li uopće spominjati da nitko tko je te 2010. uhvatio pobjedu na dijamantnim mitinzima, nije to uspio napraviti i ove godine? Nitko osim neuništive Sandre.
- Kao što sam rekla, ne mogu vam riječima opisati koliko mi znači ta pobjeda. To mi je bio veliki vjetar u leđa, još jedna od potvrda u nizu zašto sam tu gdje jesam sve ove godine. Ja se nikad ne predajem i uvijek vjerujem.
Nikad nije imala manje nastupa uoči velikog natjecanja, svega tri, a posljednji je bio prije mjesec i pol.
- Na žalost, nije to bila željena strategija, već smo bili primorani na to. Morala sam nastupiti, morala sam osjetiti natjecanje, a opet, morala sam paziti da ne pogoršam ozljede. I eto, osjetila sam natjecanje, skupila sam bodove, osigurala finale Dijamantne lige u Eugeneu i, što je najvažnije, dobila motiv za ono što slijedi.
Kako joj se čini konkurencija ove sezone, dojam je kad se pogleda ljestvica da situacija već dugo nije bila tako zgusnuta u Top 10? Čak ni Allman koja je na prvom mjestu i koja je jedina ove godine bacala preko 70 m, ali još početkom travnja, zapravo nije posebno odskakala na posljednjim mitinzima.
- Konkurencija je uvijek dobra ako ti nisi u pravoj formi. Puno je djevojaka bacalo preko 65 metara ove sezone, zato se ja sa svojih 65,26 nalazim na skromnom devetom mjestu na listi prijava za SP. No, nimalo se time ne opterećujem i ne zamaram, jer kako sam neki dan u šali rekla na treningu - ovo dosad sam bacila s jedne noge, idemo sada vidjeti koliko disk može letjeti ako upotrijebim obje, ha-ha.
Upisati se zlatnim slovima
Koliko u ovakvoj situaciji, kad govorimo o problemima s ozljedama i o izjednačenoj konkurenciji, može biti presudno njezino iskustvo i 13 medalja s najvećih natjecanja?
- Iskustvo je jako bitno, ali mislim da su važniji motiv, želja i sprema. Od mojih 13 medalja deset je zlatnih, dvije su srebrne i samo je jedna bronca. A i ove dvije srebrne su bile tik do zlata, samo je nedostajalo malo sreće. Moj najveći adut je što na svako natjecanje idem kao da nisam ništa osvojila, gladna i željna velikih rezultata i daljina.
Kao što smo naveli, jedina je diskašica u povijesti s pet medalja na svjetskim prvenstvima. Koliko je motivira mogućnost da još malo ‘podeblja’ taj rekord i učini ga još teže dostižnim?
- Naravno da me motivira, dokle god bacam, želim pisati rekorde i rušiti granice. Želim da si jednog dana, kada se okrenem, mogu reći - baš si bila dobra. Želim se zlatnim slovima upisati u knjige, kako svjetske atletike, tako i sporta općenito, ostaviti Hrvatsku na vrhu stranice te da, ako nekad netko dođe nakon mene, ima veliki zadatak i dostići, a kamoli prestići te rezultate.