Jedna zlatna i jedna srebrna medalja, ukupno pet finala (ne računajući one u čijim disciplinama nije bilo kvalifikacija), jedan hrvatski rekord, pet osobnih rekorda, najbolji juniorski rezultat sezone u svijetu, drugi juniorski rezultat sezone u Europi... Učinak je to hrvatskih atletičara na 26. Europskom prvenstvu koje je u srijedu završeno u Rimu. Činjenica je da je prošlo EP u Münchenu bilo uspješnije što se tiče plasmana, jer imali smo u Bavarskoj dva zlata i jedno srebro, ali rezultatski gledano, ovo je prvenstvo nadmašilo sva očekivanja.
Hrvatska je u talijanskoj prijestolnici imala 17 predstavnika što nije rekordan broj, ali je svakako jedan od većih, a kad imate tako brojnu delegaciju, jasno je da tu ima i ugodnih iznenađenja, i onih koji su se kući vratili razočarani. Povukli su ponovno bacači, koji su zaslužni za svih pet finala, ali imali smo zapaženih i vrlo obećavajućih rezultata i u drugim disciplinama.
Nitko više nema sedam zlata
Krenut ćemo od naših najsjajnijih dragulja, od osvajača medalja. O Sandri Elkasević je već toliko toga napisano, način na koji bez prekida vlada u bacanju diska već gotovo desetljeće i pol uistinu je fascinantan. Sedam zlata na europskim prvenstvima koja se održavaju već 90 godina nije osvojio nitko, a Sandra je to napravila u jednoj disciplini. Njezin pobjednički gen i mentalna snaga došli su do izražaja i u Rimu. Iako nije imala savršen početak sezone, iako je doputovala na EP s tek trećim rezultatom, kad je bilo najvažnije, nije bilo sumnje tko je najbolji. U prvom je ulasku u krug izvukla iz sebe najbolji hitac sezone, hitac koji više nitko nije mogao pratiti i to je bio kraj priče i kraj nadanja njezinih suparnica.
Filip Mihaljević nije obranio naslov u bacanju kugle, ali to i nije bilo realno. Pored Talijana Leonarda Fabbrija koji je u proteklih 12 mjeseci odletio u neku drugu dimenziju, ostatak društva mogao se boriti samo za srebro. A to srebro je ugrabio upravo Mihaljević. Iako ni njegova sezona nije bila idealna, pokazao je još jednom da zna kako se baca u velikim finalima. Protiv Fabbrija nije mogao, ali ostavio je iza sebe petoricu koja imaju bolji osobni rekord od njega, petoricu koja su u karijeri bacala preko 22 metra. Dvije medalje na velikim natjecanjima na otvorenom u muškoj nam atletici nije donio nitko osim Filipa.
Teško se uopće sjetiti kad smo na nekom velikom natjecanju imali toliko ugodnih iznenađenja, a ono što sa sigurnošću možemo reći, od osnutka države ni na jednom europskom prvenstvu nismo imali toliki broj osobnih rekorda. Ranije je upravo to znao biti problem, često su naši atletičari bili daleko ispod svoje razine na velikim natjecanjima, a opravdanja su nerijetko glasila da su se iscrpili u lovu na norme, pa se na samom natjecanju nisu mogli predstaviti u punom sjaju. Rim je pokazao da se ipak može.
Naravno da nije realno očekivati da će svi popraviti osobne rekorde, a posebno to ne treba tražiti od onih čiji su rekordi svjetska klasa (Elkasević, Mihaljević, Kolak) jer na takvoj se razini i ne mogu rušiti baš svaki dan. Ali, jaka konkurencija, veliki stadion i atmosfera velikog natjecanja svakako bi trebali biti poticajni za pomicanje vlastitih granica, a u Rimu je tako i bilo za četvero naših aduta.
Impresivni Gregurić
Jedan od njih, kladivaš Matija Gregurić (27), pritom je popravljao osobni rekord dvaput, najprije u kvalifikacijama (75,42), a potom i u finalu (75,47). Impresivno je Zabočanin odradio posao u Rimu, posebno kad se uzme u obzir da mu je ovo bio debitantski nastup na velikom seniorskom natjecanju. Nekad talentirani klinac, svjetski mlađejuniorski prvak, dugo se tražio, neko vrijeme i izbivao iz atletike, da bi se vratio bolji nego ikad i danas je osmi u Europi u svojoj disciplini, te ima realne izglede za plasman na Olimpijske igre.
Marino Bloudek (24), još jedan dečko koji se tražio nakon sjajne juniorske karijere (bio je europski prvak), eksplodirao je na Olimpicu i istrčao drugi hrvatski rezultat svih vremena na 800 metara (1:45.07). Za više od sekunde je popravio osobni rekord i na domaćoj “vječnoj” ljestvici prestigao svog bivšeg trenera Milovana Savića, nekadašnjeg osvajača europske dvoranske bronce. S ovakvom razinom rezultata Marino se ima pravo nadati nastupima i na kvalitetnijim mitinzima, a jača bi ga konkurencija onda mogla pogurati i ispod 1:45.
Roko Farkaš (19), bio je naš najmlađi muški predstavnik u Rimu, ali neiskustvo se nije nimalo osjetilo. Tinejdžer iz Nedelišća odjurio je na 200 metara ne samo do osobnog, nego i do hrvatskog rekorda. Sa sjajnih 20.70 srušio je rekord koji je čak 43 godine držao još jedan Međimurac, Željko Knapić, a došao je tim rezultatom i na drugo mjesto ovogodišnje europske juniorske ljestvice. Ono što je u ovoj priči posebno zanimljivo je da se Roko ne smatra sprinterom, on je dušom i srcem desetobojac i od toga ne odstupa. U toj će disciplini nastupiti na juniorskom SP-u u Peruu u kolovozu i nada se da može biti u borbi za medalju, premda bi i na 200 m bio konkurentan za postolje.
Do osobnog rekorda u Rimu je došla i Lucija Leko, bacivši disk 56,97 m. To nije rezultat kojim se može upustiti u borbu za svjetski ili europski vrh, ali Lucija korak po korak napreduje, a sama činjenica da je na prvom velikom natjecanju u karijeri pomakla vlastite granice je vrlo pozitivna. Bacala je u skupini s najvećom diskašicom svih vremena i Rim će joj sigurno biti veliko iskustvo.
Tolj drugi put zaredom
Kad atletičari ruše osobne rekorde, to je znak i da su treneri odlično odradili posao i pravilno tempirali formu. Zato sve pohvale zaslužuju Roland Varga, koji trenira Gregurića i Leko, a i Mariju Tolj je odveo do finala diska, potom Mladen Kršek koji radi s Bloudekom, te Patrik Koščak koji vodi Farkaša.
Spomenuli smo da je Marija Tolj uz Sandru bila u finalu bacanja diska, zauzevši osmo mjesto (61,42). Pohvalan je to rezultat, pogotovo kad dodamo da joj je ovo bilo drugo europsko finale zaredom, ali nadamo se će nekadašnja europska U-23 prvakinja konačno napraviti i ozbiljniji korak naprijed, da će početi bacati preko 65 ili 66 metara, što bi je onda gurnulo i u borbu za medalje.
Sara Kolak nakon dugo je vremena, čak pet godina, bila u jednom velikom finalu, ali na kraju priče ipak ostaju brojni upitnici. Lijepo je da je nekadašnja olimpijska pobjednica prekinula crni niz kvalifikacijskih neuspjeha, ali njezino koplje u Rimu nije poletjelo dalje od 57,73 m. I to je bilo u kvalifikacijama, dok je u finalu bacila svega 55,90, tako da unatoč plasmanu u finale, ne možemo govoriti o njezinom izlasku iz rezultatske krize. Sara nas uvjerava da ima puno rezerve i da vjeruje u povratak nekadašnjim rezultatima, ali već (pre)dugo stoji na mjestu.
Koščak skupljala iskustvo
Kvalifikacijski neuspjeh Filipa Pravdice u skoku u dalj najneugodnije je iznenađenje ovog EP-a. Svjestan je toga i sam Filip koji je bio bijesan na sebe jer u Rim je došao po medalju, a na kraju nije vidio ni finale. Ruku na srce, njegovih 7,89 zapravo i nije loš rezultat za kvalifikacije, samo se jednom ranije dogodilo da nije bio dovoljan za finale, ali kad u sezonu krenete s 8,15, pa dodate na to fantastičnih 8,35, jasno je da ne možete biti zadovoljni sa 7,89. Ne može biti zadovoljan ni naš drugi daljaš Marko Čeko premda je on sa 7,79 bio bliže svojim ovosezonskim daljinama.
Iznimno je razočarana bila i Matea Parlov Koštro, europska doprvakinja u maratonu, koja je u Rimu nastupila na upola kraćoj dionici. Premda joj polumaraton nije toliko jaka disciplina, vjerovala je da može do boljeg plasmana od 25. mjesta. Martin Marković ostao je tri mjesta udaljen od finala diska i teško mu je to palo, ali do povratka u Zagreb ga je potpuno slomila viroza koja je vjerojatno utjecala i na njegov kvalifikacijski nastup.
Nekoliko ćemo riječi na kraju posvetiti našoj najmlađoj predstavnici, 18-godišnjoj Jani Koščak. Rim joj je bio prvo veliko seniorsko natjecanje na otvorenom, nastupila je u najkompleksnijoj atletskoj disciplini, sedmoboju, i završila na vrlo dobrom 14. mjestu. Skupila je 5977 bodova čime je izbila na vrh svjetske juniorske ljestvice i još jednom potvrdila veliki talent. Unatoč tome, ostavila je dojam da nije zadovoljna rezultatom, a razlog vjerojatno leži u tome što je lani srušila hrvatski rekord sa 6293 boda. No, otada su je ozljede zaustavile na dva velika natjecanja, tek se polako vraća i najvažnije je da je uspjela završiti sedmoboj, za razliku od čak sedam svojih suparnica u Rimu. Svoju priču treba nastaviti raditi polako i strpljivo i sve će sjesti na svoje mjesto.