Bila je to spektakularna borba, borba za anale, borba koja je završila s drugom najmanjom razlikom ju povijesti europskih prvenstava. I borba iz koje je, zar ste sumnjali, kao pobjednica izašla Sandra Perković. Još jednom, šest put na europskim prvenstvima. Europa je njezino dvorište, dvorište koje je pod ključem od 2010. kada je u Barceloni sa samo 20 godina prvi put osvojila zlato. Dvanaest godina kasnije je, eto, i dalje nedodirljiva.
A nije da Nijemci nisu pokušali sve, atmosfera pred 50.000 navijača na Olimpijskom stadionu u Münchenu bila je spektakularna, nešto što se zaista isplatilo doživjeti i osjetiti. Nosili su njemački gledatelji svoju ljubimicu Kristin Pudenz, bili su joj vjetar u leđa, ali na koncu je osvajačica srebra iz Tokija ostala osam centimetara prekratka. Peta je serija odlučila sve, Sandra je potegnula disk 67,95 metara, a dotad vodeća Pudenz je odgovorila sa 67,87. I to je bilo to. Samo je davne 1969. u Ateni razlika između dvije predstavnice Sovjetskog Saveza Tamare Danilove i Ljudmile Muravjove bila manja, dijelila su ih svega četiri centimetra.
Korektna Pudenz se nakon svega u mix zoni naklonila kraljici diska, poručivši kako joj je čast biti samo osam centimetara iza tako velike sportašice. Sandra je u tim trenucima trčala počasni krug ogrnuta hrvatskom zastavom i rekreirala scenu koju smo gledali tako puno puta. Trinaesta joj je ovo medalja s najvećih natjecanja i deseto zlato! Malo je onih koji su uspjeli nanizati takve uspjehe u kraljici sportova, u razdoblju duljem od desetljeća.
- Trinaest medalja i od toga deset zlatnih. Ovo je moj cener, životni cener. I sretna trinaestica. Mislim da me je jedanaestica malo zakočila, to je bio Trendžin broj (prvi trener Ivan Ivančić, op. a.), bilo je povuci-potegni do 12. medalje.
Ta 12. medalja došla je prije manje od mjesec dana na Svjetskom prvenstvu u Eugeneu. Sa srebrom je postala jedina diskašica u povijesti s pet svjetskih odličja, a ispisala je povijest i u Münchenu. Prva je svih vremena sa šest medalja u jednoj disciplini. I to svih šest zlatnih.
Vodi li i danas bilješke o svim mogućim rekordima koje je postavila?
- Ma, imam ih i dalje u mobitelu, ali malo sam zastala jer prošle godine nisam bila tako dobra. Ali sad sam se izliječila, vraćam se na stare staze slave, one staze kad sam borbena i bahata. Tada sam i najbolja. A kad sam tiša, onda ne ide. Došla sam lani ozlijeđena u onaj glupi Tokio i onda mi netko kaže "pa što si išla uopće". Pa ne možeš ne ići, to su Olimpijske igre prema kojima osjećam veliki respekt. Došli smo spremni za neki rezultat, a na kraju nismo mogli trenirati kako treba, sve se loše poklopilo. Baš sam bila depresivna. Vrijedila sam tamo za medalju, bilo koje boje, OK možda ne za zlato, a možda i da ako bi sve bilo savršeno. Stvarno sam bila utučena prošle godine. Zezala me ta noga i ako se prisjećate, moj disk je uvijek rezao zrak, bio je položen, a sada se svaljuje, trga se. Zašto? Zato što moja lijeva noga nema više taj ritam. Ali, vraćam se i ima hitaca koji idu u tom smjeru, ali trebam mi malo vremena da se vratim u tu formu. I treba mi ovo, trebaju mi medalje, treba mi zdrava konkurencija - u jednom nam je dahu ispričala Sandra.
Tokio je prošao, nema se više smisla vraćati. Aktualan je München i još jedno zlato koje je, zanimljivo, osvojeno na isti datum kao i ono olimpijsko u Rio de Janeiru 2016.
- Jest, i opet su bile žute tenisice, kao i tamo. Samo sam si mislila, neka ne budu i dva X-a na početku, kao u Riju. A kako sam otvorila, moglo je i biti, ha-ha.
Da, krenula je u finale s hicem izvan segmenta, pa bacila 65,77, pa onda upisala još dva X-a.
- U kvalifikacijama sam imala krive tenisice, promijenila sam ih za finale i puno sam bolje osjećala podlogu. Došla sam koncentrirana i spremna, odradila sam jako dobro zagrijavanje vani, bacila 65 metara, ali onda je uslijedila velika pauza, duže od pola sata smo čekali prozivku, i tu sam se možda malo ugasila. Onaj prvi hitac bolje da i nije ušao, ružno ga je bilo i vidjeti. I onda, ajde tih 65,77, ali znala sam da mi to neće biti dovoljno i da će Njemice biti spremne. Pudenz u Americi ništa nije napravila i vratila se nakon toga u kamp, a ona je jako dobra bacačica, druga iz Tokija, jedina Europljanka koja me pobijedila u 12 godina. Ali, rekla sam, "ovaj put nećeš".
U četvrtoj seriji disk je završio u mreži, ali Sandra će reći da je to zapravo bio super hitac koji ju je podigao.
- Kad sam pustila ruku, onda je odletjelo. Ne znam stvarno zašto sam čekala četvrtu seriju za to, baš bez veze. Umjesto da sam u prvoj seriji bacila 65, pa u drugoj još dalje. Ali, tu sam se naljutila i rekla "e, nećeš". Pudenz je vodila sa 66,93, ali znala sam da joj to neće biti dovoljno za zlato. I onda sam konačno roknula pravi hitac. Znala sam da u šestoj seriji ona neće moći baciti tako daleko, ali bila sam spremna u slučaju da treba. Kažem, bez veze sam čekala do te pete serije, ali s druge strane, bilo bi isto tako bez veze da ste upalili televiziju i ugasili je nakon pola sata. Morala je biti neka klasična drama.
Slično kao i prije četiri godine u Berlinu, i tada je tek u petoj seriji izbila na vrh.
- Je, samo u Berlinu sam dotad bacala 59 metara. Ljepše mi je vidjeti disk u mreži, nego na 59 metara, ha-ha.
I u Berlinu su joj glavne suparnice bile Njemice, tada je iza sebe ostavila Nadine Müller i Shanice Craft, a u Münchenu Kristin Pudenz i Claudine Vitu.
- Valjda se neće za dvije godine u Rimu pojaviti neka Talijanka.
Ma mogu i Talijani smisliti nekoga, ali zna se tko je vladarica diska. Šesti put zaredom.
- Rekla sam nakon prvog naslova u Barceloni da ću ih osvojiti pet. Evo, sad ih imam šest i još nisam stala!
Oduševila ju je, kao i sve, atmosfera na Olimpijskom stadionu. I maksimalno korektni navijači.
- Odlično je bilo, a navijači su ovdje stvarno pošteni. U Americi su mi na SP-u "buaaali". Ide Valarie Allman i svi navijaju i onda dođem ja i oni krenu "buuuu", kao da smo na nekoj utakmici. Onda sam im pokazala gestu "hoćete još?" nakon što sam je prebacila. A Nijemci su bili korektni iako su mi njihove bacačice bila najveće suparnice.
Dotakli smo se tako i Svjetskog prvenstva na kojem je, uopće to ne skriva, bila maksimalno nabrijana na olimpijsku pobjednicu Valarie Allman. I ostavila ju je iza sebe, na trećem mjestu, a bolja od obje je senzacionalno bila djevojka s naočalama, Kineskinja Bin Feng.
- Imam i ja naočale za finale, pripremila sam ih i ovdje. Da me Njemica prebacila u šestoj seriji, izvadila bih ih ja, ha-ha. Feng mi je nakon tog finala došla rekla mi da me voli, da sam joj uzor. Nije mi tamo bilo toliko žao zbog poraza, nego tek kad sam došla kući. Tada sam počela vrtjeti film i rekla sam si "pa mogla si biti i prva". A Edis mi je rekao "da je Amerikanka bacila tu daljinu, ti bi roknula". Nju sam htjela "pojesti" tamo!
I ne samo tamo. Uskoro ih čeka okršaj u finalu Dijamantne lige u Zürichu. Sandra ne skriva da je jako nabrijana na sedmi dijamant iako je ova sezona već sada iznimno naporna s dva velika natjecanja u manje od mjesec dana.
- Mislila sam da neće biti, ali nisu problem samo SP i EP, nego je tu i to finale Dijamantne lige, to su tri baš velika natjecanja na kojima želim raditi za svoju slavu. Bila sam jako loše kad smo se vratili iz Amerike. Psiha je bila dobra, ali tijelo je bilo u velikom problemu zbog vremenske razlike. Bili smo 12 dana tamo i taman smo zadnji dan spavali kako treba po njihovom vremenu. I onda se vratiš kući i moraš raditi, imaš EP, znaš da su Njemice dobre, a baš ti je teško. Idem ujutro na trening, a meni se spava. Popodne zaspim, bude me jer moram ići na novi trening, a ja ne znam gdje sam.
Do finala Dijamantne lige pripremat će se u Zagrebu
- Tu mi je fizioterapeut Branimir Vajda, a bez njega ne mogu. Pogotovo sada na kraju sezone, slomljena sam. Na zagrijavanju uoči finala osjetim nešto, nešto što bi mi smetalo tijekom tekme, on me dva, tri puta takne i odmah mi je bolje.
Prvi se put tijekom cijele sezone pripremala u rodnom gradu, pokazalo se to dobitnom kombinacijom.
- Je, zato što tu imam sve i svoj mir. Malo smo ove godine bili nabrijani, pa smo i izdržali zimu u Zagrebu koja je bila jako hladna, trga ti tijelo. A to mi ne treba jer nemam više 15 godina da to mogu podnositi. Zato ćemo ove godine u studenom i prosincu ipak otići nekamo, a kasnije bismo trebali biti u Zagrebu, gdje imam sve što trebam. I zato želim zahvaliti Ustanovi za upravljanju sportskim objektima Grada Zagreba, odnosno ljudima u Sportskom parku Mladost koji su nam cijelu godinu održavali teren, kosili travu i ispunjavali sve što smo izvolijevali. Još jednom im veliko hvala za to.
U Eugeneu je američkim novinarima rekla da se želi nastaviti natjecati sve do Olimpijskih igara u Brisbaneu 2032. Koliko je to ozbiljno mislila?
- A dobro, mislim ja ići i dalje, samo ne smijem reći, ha-ha. Šalim se, ali istina je da trenutno ne vidim svoj kraj. Želim biti zdrava, želim nastupati, ali u jednom trenutku želim uzeti godinu pauze i odmoriti se psihički i fizički. Do Pariza sigurno nema stajanja, a onda ćemo vidjeti. Ovaj Tokio me malo zeznuo, vratio me unatrag.
Do kraje sezone ima još, dakle, finale Dijamantne lige i najdraži Hanžekovićev memorijalu u Zagrebu 11. rujna, a onda slijedi zasluženi odmor.
- Odmah 12. rujna idem na odmor. Ne idem nikuda iz Hrvatske, još će biti lijepo i toplo vrijeme tada. Dubrovnik, Cavtat, Hvar, Brač... Nisam još bila na Pelješkom mostu, ali morat ću se prevesti preko njega jer mi je obećala mama Marije Tolj da me čeka janjac - uz smijeh je zaključila Sandra.