Pred Veronikom Šokotom, jednom od najvećih nada hrvatske atletike, izazovna je godina, godina u kojoj očekuje velike stvari. Zakoračila je u nju s velikim zaokretom u karijeri, s promjenom kluba, grada i trenera, ali i istim ciljem - da u godinama koje dolaze postane jedna od najboljih kopljašica svijeta.
Djevojka koja će upravo ovaj četvrtak proslaviti 19. rođendan izniman je talent, što je pokazivala i prijašnjih sezona. I 2020. i 2021. godinu završila je među najbolje tri na svjetskoj ljestvici u mlađejuniorskoj kategoriji, a istodobno je prije dvije godine bila u finalima i Europskog i Svjetskog juniorskog prvenstva, dakle u konkurenciji starijih atletičarki.
Prošle je godine imala manju krizu, uzela je i kraću stanku, a onda se vratila u velikom stilu. Osvojila je četvrto mjesto na juniorskom SP-u u kolumbijskom Caliju što je bio i najbolji plasman nekog našeg atletičara na ovom natjecanju još od 2014. godine, a nekoliko tjedana kasnije je s 58,30 metara srušila hrvatski juniorski rekord Sare Kolak.
Trenutni ‘klik’ s trenerom
Na kraju godine donijela je veliku odluku s ciljem da napravi novi korak naprijed u karijeri. Napustila je Zadar u koji se s obitelji preselila prije sedam godina i vratila se u rodnu Rijeku, postavši članica AK Kvarner u kojem je i napravila prve atletske korake. Doduše, kako će i sama reći, nije u korist Rijeke presudilo to što je tamo rođena.
- Zapravo je najveći razlog faks. Upisala sam Visoku poslovnu školu PAR koja omogućava sportašima dualnu karijeru i izlazi nam u susret, tako da mogu biti posvećena i studiju i sportu, imam vremena za oboje. To je, dakle, bio najveći razlog, na drugom su mjestu uvjeti, a onda i sve ostalo.
Ruku na srce, u Rijeci trenutno i ne provodi puno vremena jer stacionirana je u Celju. Razlog je Andrej Hajnšek, slovenski trener koji je dobro poznat i u Hrvatskoj jer je 2016. Saru Kolak odveo do olimpijskog zlata u Rio de Janeiru.
- Da, trenutno sam uglavnom u Celju jer je trener odande, ali dođem u Rijeku kad god mogu.
Veronika je od ove godine Hajnšekova učenica i mogla bi to biti lijepa i uspješna suradnja.
- Super mi je, odmah smo kliknuli i stvarno dobro funkcioniramo. Sviđa mi se što ga zanima i kako ja razmišljam, nije uvijek striktno kako on kaže. Bitno mu je i mišljenje atletičara, ali naravno, moram i ja slušati njega.
I uvjeti za rad su puno bolji od onih na koje je navikla.
- Stvarno je sve odlično, od teretane do stadiona, imamo sve. Osim što je puno hladnije, ha-ha. Pogotovo jer sam došla u zimskom periodu, bilo je i snijega, tako da zasad nismo ni mogli raditi vani, praktički smo cijelo vrijeme u dvorani. Ali sve u svemu, jako je dobro.
Promjenu joj olakšava i to da nije jedina hrvatska atletičarka u Hajnšekovoj skupini. U Celju trenira i Laura Štefanac, osvajačica zlata na Olimpijskim igrama gluhih.
- S Laurom i živim, cimerice smo i dobro je da imamo jedna drugu. Da smo same, sigurno bi bilo teško, ali ovako smo jedna drugoj potpora i sve je odmah lakše.
Stara i tužna tema
Koliko je teško bilo naviknuti se na promjenu trenera nakon što je u zadarskom AŠK-u godinama radila s Predragom Saratlijom?
- Istina je, dugo sam radila s njima, ali iskreno, i nije mi bilo jako teško. OK, na početku mi je sve bilo novo, ali sada nakon nekoliko tjedana znam kako trener funkcionira. A imala sam i Lauru pored sebe koja mi je uvijek mogla reći “danas nas čeka ovo” da se psihički i fizički pripremim.
Je li ikad postojala opcija ostanka u Zadru nakon završetka srednje škole?
- Definitivno nije. Uvijek sam planirala otići, kako zbog faksa jer ne znam što bih upisala tamo, tako i zbog uvjeta. Meni se stvarno više nije dalo prepirati s gradom kako bih mogla imati nekakve uvjete za pripreme. Mislim da je stvarno malo previše da u 21. stoljeću moramo tražiti neke minimalne uvjete kako bismo se mogli razvijati za velika natjecanja. Neka se ugledaju na neke druge države.
Stara je to i tužna tema o tome kako jedan grad u kratko vrijeme može napraviti korak naprijed, pa onda dva natrag. Na stadionu Višnjik najprije je uređena atletska staza, da bi onda umjesto prirodne bila postavljena umjetna trava, što je automatski značilo da tamo više nema mjesta za bacače. A alternativa na igralištu Bagat je bila daleko od normalne.
- Suludo je to da se ide stavljati umjetna trava na atletski stadion i onda još ta zamjena na Bagatu... Ne znam, njima je to očito bila neka sprdnja. Kažu “OK, premali vam je zalet od 17 metara, napravit ćemo veći”. I onda se na kraju taj koji su napravili počeo raspadati. Tužno je to, ali ne želim biti ni s kim u svađi i rekla sam da idem dalje.
Ti su problemi sada, srećom, iza nje. Za ovu sezonu, koju je otvorila prošli vikend s vrlo dobrih 55,97 na Zimskom bacačkom prvenstvu Hrvatske u Zagrebu, sprema se u odgovarajućim uvjetima. Nije stoga ni čudno da je letvica visoko postavljena.
- Prvi je cilj bio dobro otvoriti sezonu i to sam napravila. Predstojeći vikend me čeka Europski bacački kup u Leiriji, tamo ću nastupati u konkurenciji mlađih seniorki. Lani je tamo vrijeme bilo katastrofa, spustio se pljusak, na stazi je bila poplava, tako da se nadam da će sada biti bolje i da ću dobro bacati. A nakon toga kreću pripreme za najveći cilj ove godine, a to je medalja na Europskom juniorskom prvenstvu u Jeruzalemu. Bila sam već prije dvije godine na juniorskom EP-u u Tallinnu, ali sad sam starija, imam više iskustva tako da je cilj medalja.
Pariz u mislima
Trener je uvjeren da će njegova nova učenica ove godine bacati preko 60 metara.
- Imala sam jako dobre hice na zagrijavanju u Zagrebu, ali kad je počelo natjecanje, malo je trema učinila svoje. Treba se malo posložiti u glavi, posložiti zalet i definitivno će to ići prema gore. Radimo dobro, u potpunosti sam posvećena treningu, prehrani i odmoru i ne vidim razlog zašto ne bi išlo preko 60 metara.
Hajnšek nam je uz vragolasti smiješak dodao “sljedeće godine su Olimpijske igre”, prisjećajući se kako je već jednom šokirao sve olimpijskim zlatom. Veronika, naravno, ne mašta o medalji već u Parizu. Uostalom, tek joj je 19 i najvažnije je da se nastavi pravilno razvijati i bude strpljiva. Ali, plasman na Igre svakako joj je u mislima.
- Da, lijepi Pariz... I obitelj mi govori “znaš, Pariz je blizu, mogli bismo i mi doći”, ha-ha. Nekako mi poručuju da se potrudim otići tamo. Norma je velika, ali postoji i sustav renkinga preko kojeg se može plasirati, pa zašto ne - uz osmijeh zaključuje Veronika.