Puno nam je lijepih priča donio 73. Hanžekovićev memorijal, a jedna od najljepših odigrala se na samom startu, na prvoj stanici ovogodišnjeg mitinga. Na Trgu bana Jelačića održan je Zagreb City Challenge, kao uvod u cijeli događaj, a pobjedu u skoku u dalj odnio je naš Filip Pravdica (28). I to ne bilo kakvu pobjedu, već pobjedu u kojoj je iza sebe ostavio bivšeg svjetskog prvaka Tajaya Gaylea i pobjedu u kojoj je izjednačio osobni rekord - 8,09 metara.
O kakvom se rezultatu radi, dočarat će podatak da bi s njime bio peti na nedavnom SP-u u Budimpešti ili drugi na lanjskom EP-u u Münchenu. Naravno, treba takav skok izvući iz sebe u najvažnijem trenutku što nije nimalo lako, treba se i puno stvari poklopiti. Filipu se, recimo, u Budimpešti dogodilo da mu je tijekom kvalifikacija sva tri puta puhao vjetar u prsa, dvaput prilično jak, dok su neki od njegovih suparnika imali jak vjetar u leđa. Nije da mu tražimo opravdanje, ali i iz tog je primjera jasno da je i sreća u sportu važan faktor. U Budimpešti je nije imao, ali vratilo mu se na Trgu.
Veliki uspjeh je proslavio sa stilom - skokom u Manduševac.
- Rekao sam ranije - ako pobijedim, bacam se u fontanu. I na žalost, morao sam se smočiti, ha-ha. Molio sam se samo da voda ne bude hladna, ali bila je baš lijepo topla, zagrijana od sunca cijeli dan, tako da je bilo dobro, ha-ha. Ma, da je bila i hladna, nakon onakve pobjede mi ne bi smetalo.
Fenomenalna sezona
Doduše, nije mu uspio cijeli plan jer nadao se da će ga i drugi daljaši slijediti.
- Nama je najbitniji marketing, da približimo atletiku ljudima, a najbolja stvar za to je napraviti neki mali eksces. Višebojci se nakon natjecanja bacaju u jamu za zapreke, bilo bi zanimljiv da kroz nekoliko godina imamo jubilarno bacanje u Manduševac poznatih svjetskih daljaša. Jedna osoba je dovoljna da pokrene domino, ja sam ga možda sad pokrenuo. Ali, možda ću dogodine opet morati pobijediti da se to nastavi - uz smijeh priča Riječanin sa zagrebačkom adresom.
Velika vrijednost ove pobjede leži i u tome da je Filip zaradio ogromne bodove za svjetski renking što ga može pogurati prema plasmanu na OI u Parizu.
- Ovo natjecanje mi je postavilo čvrst temelj, ali moram biti dobar i iduće sezone, neće me ovo spasiti ako ne budem imao neku razinu kvalitete. Osigurao sam već nastup na EP-u u Rimu i ne bih htio ništa najavljivati, ali imam ambicije i sve je usmjereno prema tome. A ako bude kvalitete, s dobrim nastupom u Rimu će doći i Pariz.
Dvaput je ove sezone skočio 8,09 i došao s time na treće mjesto svih vremena u Hrvatskoj, a na ovogodišnjoj je europskoj ljestvici na desetom mjestu.
- Sezona je fenomenalna. Jesam li pokazao pravu vrijednost, ne znam, ali granice sam malo pomaknuo. Imam kroz zadnjih desetak godina linearan uspon - 7,58, pa 7,65, pa 7,91, pa 8,03, pa 8,09...
Znači, za 2-3 godine će biti...
- U mirovini, ha-ha-ha. Ne znam gdje ću biti ni iduće godine. Govorio sam vam i ranije, zbog svojih ozljeda ne znam kako ću se probuditi sutra ujutro, a kamoli da planiram nešto više.
Filip je doista specifična figura hrvatske atletike. Operirao je oba kuka, radi dva posla - kao atletski trener u svojoj Mladosti i kao kondicijski trener juniora u NK Lokomotiva - i pored svega toga skače svjetski vrijedne rezultate. Je li se ikad pitao što bi bilo da može biti 100 posto posvećen svojoj atletskoj karijeri?
- Bilo je razdoblja u kojima sam bio 100 posto u tome, ali teško je živjeti samo na planu A. Plan B ponekad malo smiri dušu i daje ti prostor da uživaš u onome što radiš. Da sam 100 posto u tome, možda bi bilo lošije. A možda bi bilo bolje, teško je procijeniti. Sad kako mi se stvari nagomilavaju, pokušavam regulirati obveze, uhvatiti malo više odmora, sna, bolju prehranu. Hoće li se to vidjeti ili ne, ne znam, ali moralo bi, sve se vrati u jednom trenutku. Ta dva posla mi smiruju dušu, ali i financijski mi pomažu da si priuštim sve što mi treba.
Lokosi me podupiru
Ne skriva da ga jako veseli trenerski posao u oba sporta. U Lokomotivi je donedavno radio s pionirima, a sada je u stožeru juniorske momčadi koju vodi bivši hrvatski reprezentativac Nikica Jelavić.
- Stavili smo sve na papir, rekao sam im svoje obveze, da želim gurati svoju atletsku karijeru i da mi je to prioritet. Nikica je rekao da razumije jer je i sam bio sportaš i stvarno me maksimalno podupire, ako mi treba slobodan dan, nema problema. Došao je i on gledati Hanžekovićev memorijal, bio je na bacanju kugle na Fontanama.
Pričao nam je Filip nedavno u Budimpešti kako danas u mlađim kategorijama u atletici prevladavaju djevojke jer im nogomet u velikoj mjeri uzima dječake. Kako on gleda na taj problem kao čovjek koji radi u oba sporta?
- Definitivno imamo deficit dečkiju, ali u Mladosti smo razvili zdravu suradnju s Lokomotivom. I sam trener Čabraja mi je u više navrata rekao da će dečkima koristiti ako dođu kod mene na atletiku, da će im se sposobnosti podići i vratit će se kvalitetniji u nogomet. Tako da “ćapam” u nogometu koliko mogu i nadograđujem te dečke. Ta neizravna suradnja Mladosti i Lokomotive funkcionira super, koristi i jednima i drugima, a gradimo mlade zdrave ljude.
Je li prekrasno da neki od tih dečki s, recimo, 16 godina prijeđu na atletiku ako se vidi da nisu dovoljno talentirani za nogometne vrhunce.
- Ako netko ima potencijala, on se uvijek može izvući. Ako dođe sa 16, trebat će određeno vrijeme da ispliva, neće odmah skidati rekorde, osim ako stvarno nije neki ekstremni talent. Ako vidi da stvarno nema benefita od nogometa i dođe kod nas, trebat će naučiti neke stvari, ali kad se isprofilira s 18, 19 godina, može biti na nekoj razini, možda i otići na neko veliko natjecanje, samo treba biti strpljiv.
Kako sačuvati atletske talente? Imamo sjajnu mlađejuniorsku generaciju, što napraviti da opstanu u atletici i održe se u vrhu i kao seniori?
- Teško je na to odgovoriti. Nije selekcija samo to je li netko brz i skočan, selekcija je i sklonost ozljedama na koju ponekad ni trener ni sportaš ne mogu utjecati, selekcija je i mentalni dio, je li netko kapacitet za podnositi veliki pritisak, selekcija je i socijalni dio, obiteljska situacija... Puno je faktora.