Prije tri godine, u svom debitantskom olimpijskom nastupu, Matea Parlov Koštro bila je jedno od najugodnijih hrvatskih iznenađenja. U vrlo teškim uvjetima, po velikoj vrućini i vlažnosti zraka u Sapporu, završila je maratonsku utrku iznad svih očekivanja, na visokom 21. mjestu. Možda nekome tko nije dublje u sportu i tko priznaje samo medalje nije lako objasniti koliko je kvalitetan taj rezultat, ali biti 21. među 90 elitnih maratonki, u brutalno teškoj i konkurentnoj disciplini u kojoj vladaju afričke trkačice, doista je vrijedan doseg. Bila je tada Matea i šesta među Europljankama što je bila dobra najava za ono što je uslijedilo godinu dana kasnije kada je na Europskom prvenstvu u Münchenu osvojila srebro, prvu veliku trkačku medalju za Hrvatsku još od vremena Branka Zorka.

Četiri tjedna visinskih priprema

U predvečerje novih Olimpijskih igara svjesna je Matea da ni u Parizu neće biti u borbi za postolje, ali silno želi još jedan dobar rezultat koji će se pamtiti.

- Nisam bila uzbuđena sve do ispraćaja koji je HOO organizirao prije nekoliko dana i sve dok se ta priča nije i medijski zakotrljala. Tek sam tada shvatila da kreću Olimpijske igre i stvarno se veselim - uz osmijeh kaže 32-godišnja Zagrepčanka.

Bila je ranije ove godine u Americi, a završne je pripreme odradila u starim bazama, švicarskom St. Moritzu i talijanskom Livignu.

- Četiri sam tjedna bila na visinskim priprema, a vratila sam se prije nekoliko dana. Mislim da sam stvarno odradila sve što sam mogla, pokušali smo pronaći konfiguraciju staze koja odgovara onoj u Parizu. Naravno da ne možete pronaći identičnu, ali odradila sam jako puno treninga po valovitom terenu kako bih što bolje pripremila noge na ono što ih čeka na Olimpijskim igrama.

KOLEKTIFF Kolektiff

Prošli mjesec nastup u polumaratonu na EP-u Rimu nije prošao onako kako se nadala, završila je tek na 25. mjestu.

- Moram priznati da tjedan dana nisam dobro spavala, ali morala sam se trgnuti i motivirati se za treninge jer Olimpijske igre su vrh i najbitnije natjecanje ove sezone. I dalje ne možemo sa sigurnošću reći što se dogodilo u Rimu, rekla bih da mi jednostavno uvjeti tog dana nisu sjeli. Što se tiče treninga, vrhunski sam to odradila, ja sam stvarno veliki profesionalac, čak i kad mi je teško, odradim sve po planu. Mislim da to jednostavno nije bio moj dan, ne znam što bih drugo rekla.

Sada je pred njom jedan od najtežih maratonskih izazova u karijeri jer organizatori su odabrali iznimno tešku rutu, staza je brdovita, s usponom od 436 metra i spuštanjem od 438 m, a maksimalni nagib iznosit će 13,5 posto. Bila je Matea prije nekoliko mjeseci na razgledavanju staze u Parizu i zna što je čeka.

- Bit će jako izazovno i ne treba krenuti prebrzo jer se ionako gleda samo plasman. Treba pametno trčati jer početak će biti ravan, ali onda kad krenu brda, nitko od nas maratonki nije na to navikao. Uvijek imam strahopoštovanje prema maratonu jer je specifična disciplina, a sada još i više s obzirom na tako zahtjevnu stazu.

Šećer dolazi na kraju

Ima li smisla uopće govoriti o konkurenciji? Zna se koliko su trkačice iz Afrike nadmoćne na dugim prugama.

- Žao mi je što sam u takvoj disciplini u kojoj jednostavno ne mogu govoriti o medalji zbog te afričke dominacije, ali mogu obećati da ću dati sve od sebe da budem što bolje plasirana. Ono 21. mjesto s prošlih Igara mi je tijekom cijelog pripremnog ciklusa prije Pariza bilo velika motivacija i stvarno bih bila jako zadovoljna kad bih uhvatila bilo koje mjesto bolje od plasmana koji sam ostvarila u Tokiju.

Vjerojatno je ponovno i želja biti u vrhu među europskim maratonkama?

- Da, mi Europljanke zapravo tako to i gledamo. Nakon ukupnog plasmana gledamo i koje smo u europskoj konkurenciji kako bismo vidjele kakvo je realno stanje.

Ženski maraton je na programu posljednjeg dana Igara, nekoliko sati prije zatvaranja.

- To mi je baš simpatično. Dobila sam nedavno pitanje smeta li mi to, ali ne, dapače, uopće mi ne smeta. Netko je rekao šećer dolazi na kraju, tako da se toga držim i mislim da će to biti baš posebno.

Matea u Pariz putuje sljedeće nedjelje i imat će tjedan dana prilike osjetiti šušur Olimpijskog sela. Ono što nije mogla prije tri godine, što zbog toga što je maraton održan u Sapporu, daleko od ostalih zbivanja, što zbog restrikcija zbog Covida.

- Cijelo vrijeme govorim kako Tokio nisam doživjela u punom sjaju. Bila sam možda pola sata u Olimpijskom selu, tako da se sada stvarno veselim ovome, zato sam i uzela tjedan dana. Naravno, pazit ću se prije utrke jer moram tamo i trenirati, ali želim doživjeti i tu atmosferu i vidjeti Selo. Bila sam i na dvije Univerzijade i znam da je to slično, ali Olimpijske igre su ipak nešto posebno.

Budući da je nekad trenirala rukomet nije nas iznenadila odgovorom na pitanje koji bi još sport voljela gledati u Parizu.

- Jako volim rukomet, tako da se nadam da ću ga uspjeti gledati, ali naravno, i sve hrvatske olimpijce. Svi smo kao mala obitelji i bit će mi drago ako uspijem bilo koga pratiti.

Dolazi moja obitelj

A koga bi od svjetskih zvijezda voljela sresti?

- Uvijek mi je lijepo vidjeti braću Ingebrigtsen. Držim se svoga sporta, ha-ha. St. Moritz im je drugi dom, pa je bilo baš zanimljivo sada tijekom priprema stalno prolaziti, odnosno protrčavati pored njih.

Hoće li u Parizu biti Mateinih navijača uz stazu?

- Naravno, dolazi moja obitelj. Nisu mi nikako oprostili što im nisam dala da me dođu gledati na EP u München, tako da su ovaj put sve odradili u tajnosti i samo su mi poslije rekli da su kupili karte za Pariz, ha-ha.