Sezona Formule 1 bit će riješena u nedjelju trobojem u posljednjoj rundi 2025. Bit će to 32. slučaj da odluka o prvaku pada tek u završnoj utrci godine, a 11. puta da trojica vozača - jednom od toga (2010.) čak i četvorica - imaju šansu osvojiti najprestižniju titulu u svijetu autosporta.
Ovog će puta u centru pozornosti biti Lando Norris, Max Verstappen i Oscar Piastri. Prvospomenuti Englez u završnu rundu ulazi sa 12 bodova više od Verstappena, i još četiri više od momčadskog kolega iz McLarena, Piastrija.
Povijest ovakvih borbi bit će, međutim, Britancu veliko upozorenje jer od prijašnjih deset troboja za naslov u posljednjoj utrci sezone, u čak sedam navrata titulu nije osvojio onaj koji je uoči utrke bio vodeći u poretku. Najviše je, četiri puta, pehar prvaka na koncu odnio onaj koji je bio drugoplasiran, a tri puta i onaj koji je bio u naizgled najlošijoj poziciji. U posljednjih pet takvih slučajeva, lider uoči utrke nije dočekao i titulu prvaka.
1950. Farina - Fangio - Fagioli
Odmah prva službena sezona Formule 1 okončana je borbom trojice vozača za naslov u zadnjoj utrci, a bio je to trio F: Farina - Fangio - Fagioli. Uoči finala u Monzi, Argentinac Fangio vodio je za dva boda ispred Fagiolija, i još dva ispred Farine. No, kvar bolida u utrci eliminirao je Fangija, a od dvojice Talijana, Giuseppe Farina odnio je pobjedu, pa Luigiju Farini treće mjesto nije bilo dovoljno.
1951. Fangio - Ascari - Gonzalez
Juan Manuel Fangio odmah se sljedeće sezone opet našao u troboju u zadnjoj utrci, ali sada je u nju ušao kao vodeći i ostao vodeći. Potvrdio je to pobjedom na španjolskom trkalištu Pedralbes i tako ostavio Talijana Alberta Ascarija i sunarodnjaka Josea Froilana Gonzaleza bez šanse.
1959. Brabham - Moss - Brooks
Australac Jack Brabham bio je vodeći u poretku uoči završnice u američkom Sebringu, Britancu Stirlingu Mossu trebala je pobjeda ili drugo mjesto za titulu, a još jednom Britancu Tonyju Brooksu pobjeda i kombinacija slabih rezultata konkurenata. Prvo je vodio Moss pa morao odustati, pa je vodio Brabham da bi u posljednjem krugu ostao bez goriva, pa je svoj bolid rukama dogurao do cilja pet minuta kasnije. Na njegovu sreću, Brooks je završio tek kao treći, pa je Australac ipak osvojio prvu od svoje tri titule.
1964. Surtees - G. Hill - Clark
Graham Hill bio je vodeći uoči posljednje utrke, no sudar ga bacio u veliki zaostatak i izvan bodova, a Škot Jim Clark je jurio prema pobjedi koja bi mu donijela titulu. No, u posljednjem je krugu na stazi u Mexico Cityju curenje ulja zaustavilo Škota, a Lorenzo Bandini propustio je momčadskog kolegu iz Ferrarija, Johna Surteesa, na drugo mjesto i tako mu omogućio da za jedan bod postane prvak. Surtees je time postao prvi i dosad jedini vozač koji je postao prvak na četiri i dva kotača, budući da je i četiri puta osvajao ono što je danas MotoGP klasa u motociklizmu.
1974. Fittipaldi - Regazzoni - Scheckter
Posljednju utrku sezone u američkom Watkins Glenu (New York) obilježio je smrtni slučaj Austrijanca Helmuta Koinigga, dok je u troboju za titulu Emerson Fittipaldi trijumfirao i četvrtim mjestom, budući da je Švicarac Clay Regazzoni, s kojim je bio bodovno izjednačen uoči utrke, bio tek 11. Treći kandidat, Jody Scheckter, otpao je tijekom utrke zbog kvara bolida.
1981. Piquet - Reutemann - Laffite
Posljednju utrku ugostio je Las Vegas, ali tada na neuglednoj, improviziranoj stazi "složenoj" na parkiralištu kasina Ceasars Palace. No, pokazalo se to sretnim mjestom za Brazilca Nelsona Piqueta, koji je titulu osvojio i s petim mjestom u utrci. Ta dva boda su mu bila dovoljna jer su dvojica rivala u toj utrci bila još lošija: Argentinac Carlos Reutemann, koji je bio vodeći u poretku uoči zadnje utrke, u utrci je bio tek osmi (tada je prvih šest dobivalo bodove), dok je Francuz Jacques Lafitte bio šesti.
1983. Piquet - Prost - Arnoux
Dva boda prednosti imao je Alain Prost uoči završnice u južnoafričkom Kyalamiju, no iznevjerio ga je bolid Renaulta (odustajanje zbog turbo-motora), pa je još jednom Nelson Piquet uspio u zadnjoj utrci dohvatiti titulu, ovog puta trećim mjestom. Rene Arnoux morao je pobijediti, ali i on je odustao još u ranom dijelu utrke.
1986. Prost - Mansell - Piquet
Nigelu Mansellu bilo je dovoljno i treće mjesto - hm, baš kao što treba i Norrisu ove nedjelje - u zadnjoj utrci sezone, u Adelaideu, kako bi postao prvak. I mirno je držao upravo treće mjesto, iza dvojice konkurenata, Alaina Prosta i Nelsona Piqueta, kada mu je 19 krugova prije cilja spektakularno eksplodirala guma i lišila ga titule. Prost je pobjedom došao do slavlja, a Piquet ovog puta ipak nije uspio.
2007. Räikkönen - Hamilton - Alonso
Lewis Hamilton imao je priliku u rookie sezoni osvojiti titulu, ali u posljednjoj utrci u Brazilu njegov je McLaren ostao pola minute zaglavljen u četvrtoj brzini i time je izgubio mogućnost da bude u Top 5, što bi mu bilo dovoljno za ukupni trijumf. Ni njegov momčadski kolega Fernando Alonso nije mogao bolje od trećeg mjesta - a trebalo mu je najmanje drugo - pa je i on ostao praznih ruku, a pobjedom je do svog jedinog naslova došao Finac Kimi Räikkönen u Ferrariju.
2010. Vettel - Alonso - Webber
Fernando Alonso (Ferrari) imao je čak 15 bodova prednosti u odnosu na Sebastiana Vettela (Red Bull), a bio osam ispred Marka Webbera (Red Bull) uoči finala u Abu Dhabiju. No, greška u strategiji Ferrarija ostavila je Španjolca zaglavljenog iza Vitalija Petrova kroz veći dio utrke, odnosno smjestila ga na tek sedmo mjesto. Webber je slično prošao - 8. mjesto - dok je Nijemac Vettel pobjedom senzacionalno stigao do svog premijernog naslova prvaka, od četiri ukupno. Prva je to vozačka titula bila i za Red Bull.
U biti je to bio četveroboj u zadnjoj utrci jer i Lewis Hamilton imao je matematičku šansu, ali -24 boda u odnosu na Alonsa i -9 na Vettela, a 25 se moglo osvojiti, ipak je bilo previše za nadoknaditi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....