Ali, bomaye! Ali, bomaye! Ali, bomaye! Gotovo je uglas skandiralo 60.000 ljudi toga mitskog 30. listopada 1974. na stadionu u Kinšasi (tadašnji Zair, danas Demokratska Republika Kongo), dok su među konopcima centralne kulise boksali 32-godišnji Muhammad Ali i sedam godina mlađi George Foreman. Potonji je, sukladno svojoj reputaciji, teškom artiljerijom bombardirao Alija - sve do osme runde - kada su njegove energetske rezerve otišle u debeli minus, a miljenik publike režirao antologijski preokret, pogodivši "Big Georgea" silovitim desnim direktom u vrh brade. Dotad neporaženi favorit se, s caklenim pogledom na licu, bespomoćno urušio, a vrijeme je stalo - dogodila se povijest.
Iz grmljavine u džungli ("Rumble in the Jungle"), najznačajnijeg boksačkog meča svih vremena, s podignutom je rukom izašao Ali, uvrstivši pritom u boksačke udžbenike "rope-a-dope" lekciju, odnosno zabetoniravši svoju poziciju u boksačkoj besmrtnosti pod nadimkom - Najveći.
Don Kingovo životno djelo
Točno pedeset godina prošlo je od tog monumentalnog trenutka, no i dalje jednako fascinantno zvuči činjenica da je već praktično otpisani Ali, kao potpuni "underdog", suprotno svim očekivanjima i izgledima, najprije mentalno i taktički nadvladao jednog od najsnažnijih udarača ikada u njegovom "prime timeu", izdržao svu silu naleta moćnog protivnika, a onda šokirao boksački globus nokautiravši favoriziranog Foremana i vrativši pojaseve svjetskog prvaka po WBA i WBC verzijama u svoje vlasništvo.
Pored spomenutih 60.000 ljudi na stadionu (koji se u to vrijeme zvao 20. svibnja, a danas nosi ime Tata Raphaël), procjenjuje se (prema Ringu, Guardinu i USA Todayu) da je Alijevoj doktorskoj disertaciji, putem različitih televizijskih prijenosa, svjedočilo ukupno milijardu ljudi - odnosno četvrtina tadašnje populacije Zemlje! Prodajom PPV-a i ulaznica, nadalje, generirano je sto milijuna dolara, a što bi u današnjoj protuvrijednosti iznosilo 620 milijuna.
Priča o okršaju dotad neporaženog šampiona Foremana (tada je imao omjer 40-0, 37 nokauta) s bivšim apsolutnim prvakom Alijem (44-2, 31 nokaut) na kontinentu njihovih predaka rođena je u idejnom inkubatoru onomad relativno mladog i neafirmiranog, ali vrlo ambicioznog i domišljatog promotora Dona Kinga. Glavnim akterima ove priče on je obećao po pet milijuna dolara honorara, što je 1974. predstavljalo astronomski novac, i tako pridobio njihovu naklonost u projektu koji je, pokazat će vrijeme, bio njegovo životno djelo i lansirao ga na sam vrh boksačkog hranidbenog lanca.
Mobutu i "sportswashing"
King je, dakle, imao briljantnu ideju, veliku priču, dvije najveće boksačke zvijezde tog vremena i sve ostale elemente potrebne za izgradnju mega-spektakla, ali nije imao - novac - koji je se ugovorom obvezao isplatiti Aliju i Foremanu. Među američkim i europskim ulagačima nije uspijevao pronaći saveznike koji bi odriješili kesu do te mjere koja je njemu bila potrebna, a lukav i proračunat kakav je bio (i ostao) za pomoć se obratio Fredu Weymaru, Amerikancu koji je tada radio kao savjetnik zairskog diktatora Mobutua Sesea Seka.
Weymar je uspio uvjeriti Mobutua da će realizacija takvog boksačkog spektakla imati pozitivan marketinški učinak na imidž Zaira, a ovaj je dao zeleno svjetlo za to da se "Rumble in the Jungle" organizira u Kinšasi, kao svojevrsni simbol afričkog jedinstva i napretka, računajući da će privući pozornost cijelog svijeta, a istodobno i skrenuti fokus sa svog autoritarnog režima te u donje ladice pospremiti sve političke, društvene i gospodarske izazove s kojima se njegova zemlja suočava. Pristao je, dakle, iskrcati po pet milijuna dolara za Alija i Foremana, a King je zadovoljno trljao ruke.
Krenuo je dotad neviđeni medijski "hype", ubrzano se producirao promotivni sadržaj povezan s borbom, pisalo se i snimalo i na tone materijala, a angažirane su i ponajveće afroameričke glazbene zvijezda toga vremena, poput Jamesa Browna, BB Kinga i The Spinnersa, koje su u Kinšasi nastupale na trodnevnom festivalu (Zair 74) uoči samog meča.
Iz današnje bismo perspektive mogli reći da je to bio svojevrsni začetak "sportswashinga", strateškog pristupa brendiranju utemeljenog u primjeni "meke moći", a kojim se izdašnim ulaganjem u sport i organizacijom vrhunskih sportskih događaj nastoji kreirati pozitivan imidž određene zemlje u globalnim okvirima, odnosno sanirati prethodna reputacijska šteta nastala zbog nepoštivanja ljudskih prava, korupcije, i sličnih negativnih društvenih pojavnosti. Najkraće rečeno, Don King je za Mobutuov Zair napravio ono što danas za Saudijsku Arabiju vrlo uspješno obavlja sveprisutni Turki Alalshikh.
Alijeva suspenzija i povratak
Posebnu dimenziju priči o "povratku borbe u Afriku" predstavljala je i činjenica da su Aliju 1967. oduzeti WBA i WBC naslovi prvaka, odnosno izrečena mu je suspenzija zbog toga što je odbio biti regrutiran u američku vojsku i sudjelovati u vijetnamskom ratu. Tri i pol godine proveo je izvan ringa, a nedugo nakon što mu je vraćena licenca, početkom ožujka 1971., Joe Frazier servirao je Aliju ozbiljne batine u "Meču stoljeća" (njihova prva borba u Madison Square Gardenu), te mu nanio prvi poraz u profesionalnoj karijeri i rasplinuo njegova nastojanja da vrati titule.
Ubrzo je Ali vezao deset novih pobjeda, a onda, krajem ožujka 1973. doživio novi poraz, ovoga puta od Kena Nortona. Pola godine kasnije revanširao se Nortonu, krajem siječnja 1974. i Frazieru (druga borba, opet u MSG-u) i došao do prilike da protiv Foremana još jednom pokuša vratiti pojaseve koji su mu prethodno oduzeti. Djelovao je, međutim, ranjivije nego ikada prije, dobrano je zagazio u tridesete, u njegovim su izvedbama bile vidljive posljedice trogodišnje suspenzije, a velike slabosti je prikazao u prethodno spomenutim (prvim) mečevima s Frazierom, koji ga je propisno prebio i poslao u "knockdown" u 15 rundi, odnosno s Nortonom, koji mu je, pak, slomio vilicu.
Teksaški stroj za nokaute
Foreman je, s druge strane, uništio obojicu navedenih boksača. S Frazierom je prvi put boksao krajem siječnja 1973. u Kingstonu (Jamajka), te ga nemilosrdno bombardirao i rušio šest puta u dvije runde, prije nego je sudac u konačnici prekinuo meč. Titule koje je uzeo Frazieru obranio je potom u Caracasu (Venezuela) protiv Nortona, kojeg je brutalno nokautirao, također u drugoj rundi.
S jedne je strane, dakle, dolazio ne toliko uvjerljivi Ali, načet vremenom, suspenzijom i akumuliranom štetom, a s druge Foreman koji je bio na vrhuncu snage, monstruozno nokautirao svakog tko mu stane na put i ostavljao dojam nezaustavljivog prvaka predodređenog za dugogodišnju vladavinu kraljevskom divizijom. Boksački je svijet zdušno navijao za Alija, no gotovo nitko nije vjerovao da može pobijediti teksaškog stroja za nokaute koji kosi sve pred sobom.
"Možda je došlo vrijeme da kažemo zbogom Aliju jer, najiskrenije, ne mislim da može pobijediti Foremana. Možda može napraviti čudo, ali protiv Foremana, tako mladog, snažnog i neustrašivog? Protiv Foremana koji je pomeo njegove protivnike, jednog za drugim, u manje od tri runde? Teško mi je vjerovati u to", izjavio je 1974. američki sportski novinar Howard Cosell, a Ali ga je dočekao na volej:
"Svima govoriš da nemam šanse, da nemam ništa osim molitve, ali, glupane, molitva i jest jedino što mi treba jer ona ne ruši samo Foremana nego ruši planine!", da bi uoči puta u središnju Afriku, na sebi svojstven način, uz "shadow boxing" zaključio: "Prebit ću ga! Prebrz sam za njega! Prebrz! Umirovit ću prvaka teške kategorije! Šokirat ću svijet! Ako ste mislili da je svijet bio iznenađen nakon Nixonove ostavke, čekajte da ja udarim Foremana!".
Otpor establišmentu
Obojica su u Kinšasu, praćeni golemom svitom, došli mjesecima prije samog meča kako bi se priviknuli na afričku tropsku klimu, praćeni golemom svitom. Ali je, na račun svoje pršteće karizme, komunikacijskih vještina, antiratnih stavova, ranijeg aktivizma i borbe za građanska, odnosno crnačka, prava, dočekan kao mesija.
"Da, u Africi sam! Da, Afrika je moj dom! Dovraga s Amerikom i onime što ona misli! Živim u Americi, ali Afrika je dom crnaca. Bili smo robovi prije 400 godina, a sada dolazim kući boriti se među svojom braćom", govorio je Ali po dolasku u Kinšasu, a lokalno se stanovništvo u potpunosti identificiralo s njim, dok su Foremana, koji je, paradoksalno, također Afroamerikanac, zahvaljujući Alijevoj intenzivnoj PR kampanji, doživljavali simbolom američkog establišmenta i imperijalizma, gotovo pa predstavnikom "bijele" Amerike.
Domaćini su ga osobito na zub uzeli nakon što se u zračnoj luci pojavio sa svojim njemačkim ovčarom budući da su upravo tu pasminu Belgijci koristili tijekom kolonizacije Zaira. Jaz između Foremana i Zairaca bio je nepremostiv, a Alija su, s druge strane, oduševljeno pratili u stopu, tijekom svakog njegovog izlaska na ulice, i klicali mu: "Ali, bomaye", što u prijevodu s lingala (bantu) jezika znači: "Ali, ubij ga".
"Rope-a-dope"
Borba je inicijalno bila zakazana za 25. rujna, no zbog posjekotine koju je Foreman zadobio na jednom od sparinga, pomaknut je na 30. listopada i započeo u četiri ujutro po lokalnom vremenu kako bi američka publika mogla pratiti prijenos u udarnom terminu. Ali je otvorio meč s nekoliko dobrih direkata, no ubrzo se našao pod kanonadom Foremanovih udaraca. Četiri je runde uglavnom proveo na konopcima i primao "bombe", nakon čega je kod Foremana bio sve vidljiviji energetski pad. Frustriran i umoran, aktualni je prvak išao "all in" i očajnički nasrtao na Alija, no ovaj je apsorbirao njegove udarce, a istodobno i koristio svaku priliku da uzvrati brzim kontranapadima.
"Rekli su mi da jako udaraš, George! Da udaraš kao Joe Luis! To je sve što možeš?!", dobacivao je Ali na uho istrošenom Foremanu tijekom njihovih razmjena u narednim i praktično već upisao pobjedu na psihološkom planu. Foreman je isporučio sve što je imao u svom arsenalu ne bi li nokautirao Alija, no na koncu je nokautiran završio - on sam.
Vidjevši da je njegova "rope a dope" taktika urodila plodom, Ali je, krajem osme dionice, s konopaca krenuo u ofenzivu, pogodio Foremana s nekoliko snažnih krošea, a onda ga, 13 sekundi prije kraja runde nokautirao zadnjim desnim direktom i gospodski promatrao kako se planina mišića urušava pred njim, iako je mogao ispaliti još koji udarac i u potpunosti poniziti protivnika. Bio je to jedan od najznačajnijih trenutaka, ne samo borilačkoj, već u sportskoj povijesti uopće. Boksački je mesija uskrsnuo u srcu Afrike!
"Rekao sam vam, svim mojim kritičarima, da sam najveći svih vremena! Rekao sam vam to još kad sam pobijedio Sonnyja Listona, a danas vam govorim da sam i dalje najveći ikada! Nikada me više nemojte podcijeniti, nikada više nemojte reći da ću biti poražen i nemojte me postavljati za ‘underdoga‘ sve dok ne navršim 50 godina!", trijumfalno je galamio Ali nakon što je Foremanu nanio prvi poraz u karijeri (jedini ikada nokautom) i ponovno se ustoličio na šampionskom tronu.
Inteligencija, hrabrost i čvrstoća
Kad govorimo o Alijevom boksačkom stilu, prva asocijacija je njegov elegantni, gotovo plesni, pristup, čuveni leptirski let i pčelinji ubodi, no 30. listopada 1974. iz šešira je izvukao potpuno novu taktiku, naslonio se na konopce i primao udarce sve dok se Foremanov rezervoar nije ispraznio - a onda mu presudio. Jedna od najimpresivnijih stvari u cijeloj priči jest to da je tu strategiju osmislio potpuno sam, te svom boksačkom životopisu, pored istaknutih referenci u kategorijama brzine, eksplozivnosti i tehničke superiornosti, dodao i najvišu razinu boksačke inteligencije, ali i nevjerojatne hrabrosti i čvrstoće.
"Mislio sam da je lud s tim ‘rope-a-dope‘ pristupom. Ležao je na konopcima dok ga je George udarao. Ljudi su mislili da smo to pripremali kao taktiku, ali ne, nismo. Govorili su i da sam olabavio konopce da bi se on mogao naslanjati, ali ne, ja sam ih još dodatno zategao. Mislio sam da će ga Foreman ubiti, ali sada znamo što se dogodilo i zašto je Ali bio najveći. To je bilo prekrasno", rekao je 2004. za Guardian Alijev legendarni trener Angelo Dundee, dok je njegov liječnik Ferdie Pacheco dodao:
"Ono što je te večeri napravio u ringu je doista nadahnjujuće. Pauza zbog suspenzije oduzela mu je njegov primarni set darova, pa je u Zairu razvio još jedan. Čovjek je imao najtvrđu bradu u povijesti teške kategorije i više hrabrosti nego itko tko se ikada borio. Mogao je jasno i kreativno razmišljati dok su oko njega letjele bombe, a sve je to napravio u najvažnijoj boksačkoj noći ikada viđenoj".
"Htio sam ga ubiti"
Foremanu je poraz, dakako, iznimno teško pao, i nakon meča u Kinšasi je pronalazio razna opravdanja za svoju izvedbu, uključujući čak i tvrdnje da ga je drogirao njegov vlastiti trener. Pao je u depresiju i trebalo mu je neko vrijeme da se pomiri s činjenicom da ga je Ali jednostavno te noći nadmudrio, a onda i nokautirao.
"Pokušavao sam ga ubiti. Nisam tražio nokaut, jer kada tražite nokaut, upotrijebite svoju vještinu, a ja to nisam učinio. Ja sam samo očajnički pokušavao uništiti tog čovjeka", do srži je bio iskren Foreman u kasnijem razgovoru za USA Today, dok je za Guardian dodao: "Do tada sam nokautirao ljude jednim udarcem. Nitko se nije mogao suprotstaviti mojoj snazi. Dugo sam razmišljao kako se to moglo dogoditi. Te noći sam izgubio sve što sam ikada imao, bio je to najrazorniji događaj u mom sportskom životu".
Iako je na vrhu liste njegovih želja bio revanš s Alijem, to se nikada nije ostvarilo. Petnaest mjeseci nakon okršaja u drugoj najvećoj afričkoj državi, nastavio je sa svojim starim navikama te isporučio nokaut protiv Rona Lylea, a nedugo potom ponovno je nokautirao i Fraziera, no sredinom ožujka 1977. doživio je drugi poraz u karijeri, jednoglasnom sudačkom odlukom od Jimmyja Younga.
Poslije borbe je u svlačionici gotovo kolabirao od iscrpljenosti i doživio duhovno iskustvo uslijed kojeg postao religiozan, počeo vjerovati u boga i naredno desetljeće proveo izvan ringa. Posvetio se obitelji, vjeri i zajednici, zaredivši se čak i za svećenika u pentekostnoj Crkvi Gospodina Isusa Krista u Houstonu, te otvorivši centar za mlade. Među konopce se vratio 1987., kao 38-godišnjak, te odradio još 34 profesionalna meča, a 1994. je, s 45 godina i 299 dana, nokautirao Michaela Moorera i ponovno osvojio naslove svjetskog prvaka (WBA i IBF) te se upisao u povijest kao najstariji teškaš kojem je to ikad uspjelo.
Ali je, pak, u razdoblju od 1975. do 1977 svoje titule obranio deset puta, a učinio je to, među ostalim, i 1. listopada 1975. u još jednom epskom meču, odnosno završnom činu svoje trilogije s Frazierom, u boksačkim almanasima zapisanim pod imenom "Thrilla in Manila". Sredinom veljače 1978. izgubio je od Leona Spinksa, a onda mu se i revanširao sedam mjeseci kasnije te vratio WBA titulu. Uslijedili su potom porazi od Larryja Holmesa i Trevora Berbicka, a bili su to ujedno i posljednji mečevi koje je Ali odradio u karijeri.
Od rivala do prijatelja
Ali i Foreman, nekoć žestoki rivali, na koncu su postali bliski prijatelji. Prema Foremanovom priznanju, godinama su vodili duge telefonske razgovore, gotovo na dnevnoj bazi, sve dok srce "Najvećeg" nije prestalo kucali početkom lipnja 2016.. Tijekom Alijeve borbe s Parkinsonovom bolešću upravo je Foreman, figurativno rečeno, bio u njegovom kutu, a čemu svjedoči i upečatljiva anegdota iz 1989.
Te su godine naime, Ali i Foreman, zajedno s Frazierom, Nortonom i Holmesom, bili na premijeri filma "Champions Forever" u Engleskoj. Bilo je to pet godina nakon što je Aliju dijagnosticiran Parkins, a simptomi bolesti došli su do izražaja kada je na red stiglo službeno fotografiranje u smokinzima.
"Ali nije mogao staviti svoje manšete, nije mogao staviti ni leptir mašnu oko vrata. Pobrinuo sam se da bude kamera u blizini, odveo ga u sobu i sredio ga jer sam htio da svi vide prekrasnog Alija, u njegovom najboljem izdanju", prisjetio se Foreman i dodao: "Rekao sam Frazieru: ‘Mi smo sada čuvari našeg brata‘. Tada sam prvi put štitio ono što sam nekoć htio uništiti".
Meč u kojem je Foreman htio, kako sam kaže, uništiti Alija, a u kojem je na koncu završio nokautiran, ostat će zapamćen kao najveći svih vremena. Alijeva dva okršaja s Frazierom, "Meć stoljeća" i "Thrilla in Manila", također zaslužuju svoje mjesto na vječnom postolju, no "Rumble in the Jungle" kategorija je za sebe. Monumentalni sudar Alija i Foremana u srcu Afrike nadilazi granice samog boksa, odnosno sporta, i sa sobom nosi duboko povijesno, društveno i kulturološko značenje. Tada su, naprosto, glavna dva junaka ove priče - kao što kaže i naslov najpoznatijeg i najuspješnijeg filma (iz 1996., redatelj Leon Gast, nagrađen Oscarom) o njihovom obračunu - bili kraljevi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....