Onaj “pravi” Karlo Veliki, ili barem onaj kojeg povijest poznaje pod tim imenom, bio je franački vladar, strah i trepet onodobne Europe, a bilo je to dosta davno. U 8. stoljeću. Naš Karlo “Veliki” prvo i osnovno nije vojskovođa, još manje ratoboran tip, neovisno o bavljenju jednim od još antičkih vremena znanim borilačkim sportom. Naš Karlo je sportaš koji će za sebe, između ostalog, reći...
- Ma, ja sam zapravo beskrajno dosadan. Nisam za neka društva i izlaske, meni je najbolje doma, sa ženom, obitelji, možda društvene igre. Velim vam, dosadan sam.
Tako je zborio Karlo Kodrić u petak kasno navečer, u utrobi zagrebačke Arene, malo nakon što mu je oko vrata zasjala kolajna. Brončana u njegovoj kategoriji do 82 kilograma. Medalja do koje je došao nakon 5-0 protiv Švicarca Ramona Rainera Betscharta. E sad, ovih 5-0 ne treba prevoditi kao da je to nogometnih 5:0. Ni približno baš tako jednostavno i lagano. Valjalo je i krvi malo proliti. Arkada je puknula u sudaru glavama.
- Pogledaj me kako izgledam, baš lijepo, ha - promrsit će nam neposredno nakon borbe, dok se namještao kolegama snimateljima, TV kamerama.
Je, povez uski oko glave, ali nije bijeli, već crven, krvav. Tu nam je jedino malo nalikovao na Karla Velikog. Mora da je on približno tako izgledao kad je izlazio iz bojeva. Koje je redom dobivao. Baš kao Karlo svoj zadnji u Areni.
Nije Karlo baš “od jučer”, iako govorimo o mladom sportašu, u 25. je tek godini. Karlo je prije dvije godine, 2023., na SP do 23 u Tirani osvojio broncu. Opet, još bolju priču o Karlu Kodriću pamtimo iz kojih godina i ranije. Naime, na SP do 23, ali godine 2022., osvojio je srebro. Svjetski doprvak. Bilo je to u španjolskoj Pontevedri. Istog je dana u Pontevedri njegov školski kolega iz klupe u Sisku, još kada su klinci bili, Pavel Puklavec, također osvojio srebro, ali u kategoriji do 72 kg. Nije kraj. U toj istoj Pontevedri, ali godine 2019., dvojica prijatelja iz djetinjstva, Puklavec i Kodrić, su i opet isti dan osvojili medalje iste boje (tada brončane), na EP do 19. Obojica su Siščani, ali su se “prebacili” oko 2019. – 2020. u Petrinju radi boljih uvjeta.
Karlo je u petak u Zagrebu “razgalio” tribine Arene. U hipu je dotad relativno šutljiva i mirna hrvatska publika, oni hrvački “šmekeri”, jer samo takvi ovih dana dolaze u dvoranu na Laništu, napravila “tulum” u hodnicima Arene. Nećemo lagati i pretjerivati, nisu to bile tisuće, pa nisu baš ni stotine navijača, ali 50-60 iznimno bučnih, sjajno raspoloženih, s bubnjevima i hrvatskim barjacima, zasjenilo je sva slavlja Iranaca ili Azerbajdžanaca minulih dana. To kako se Hrvati vesele, to valjda ne trebamo opisivati.
- Ovo sada je sve super. Cijeli put do medalje. Da ste me pitali neposredno prije borbe za broncu kakav sam... Bio sam sav “strgan”. Ukočen sam bio od vrata do pola leđa, lože. Zato mi sada slijedi odmor od nekoliko dana. Sigurno neću trenirati.
Karlov put do kolajne počeo je u četvrtak kada je “preslušao” s 5-0 Bekzata Orunkul Lulua iz Kirgistana. Nakon 1. runde je već bilo 4-0. U četvrtfinalu (to je bila druga borba) svladao je Moldavca Mihaula Bradu 4-2, s čvrstim nadziranjem borbe. Moldavac je smanjio s 4-1 na 4-2 u zadnjim sekundama. U polufinalu je već naletio na “iranski zid”, Gholamnrezu Farokhisenjanija. Završilo je 7-1 za Iranca koji će dan kasnije osvojiti naslov svjetskog prvaka. Inače, onaj jedan Kodrićev bod iz te borbe ujedno je i jedini bod protiv Iranca na cijelom natjecanju. Sve ostale borbe je Iranac dobivao 9-0, 8-0, 9-0 i finale 4-0. To dovoljno govori o nadmoći Farokhisenjanija, ali dosta govori i o umijeću Karla Kodrića.
- Trenutačno u karijeri nema većeg rezultata od ovog, ali tek sam u 25. godini. Imam još barem 10 godina karijere ispred sebe, tako da se nadam da ćemo još puno ovakvih, pa i boljih rezultata ostvarivati. Vjerujem da ćemo se još puno puta nalaziti ovdje, odnosno nakon dodjele medalja i pričati.
Ovu medalju je posvetio kako ocu koji ga prati, bodri cijelu karijeru, tako i majci koja je preminula dok su on i brat još bili djeca. Kolajna je to kojoj se jamačno jednako veselio i stariji brat Mateo koji je, uzgred budi rečeno, prije točno 10 godina u kadetskom uzrastu pobijedio upravo... Betscharta! Da, ovog istog Švicarca kojeg je sada “maznuo” za medalju i mlađi Kodrić.
- Ispada da je onda 2-0 za Kodriće.
Nije baš da ispada, nego tako i jest. Možda ipak koja riječ samo više, pobliže o borbi za kolajnu.
- Pa, dobro sam se osjećao. Nakon vodstva 1-0 u prvoj rundi, uspio sam u drugoj rundi odmah “ugrabiti” korak-dva naprijed. Znao sam da je to to. Neću mu dati da se vrati u centar strunjače, moram biti aktivan. Kad sam ga drugi put obio u parter, tada poveo 2-0, znao sam da bih baš ja morao jako pogriješiti da bih izgubio. Pogriješio nisam i sad sam tu.
Inače, glede planova za proslavu medalje, Karlo je i opet, kako on za sebe veli, “dosadan”.
- Pa tako, u krugu mojih najbližih. Bit će možda i koja pivica i tako. Velim, ja sam jedan dosadan Karlo - kroz osmijeh će brončani Karlo “Veliki” iz Siska.
I da, još jedan mali “štiklec” o dvojici prijatelja iz Siska na radu u Petrinji, Pavelu Puklavcu i Karlu Kodriću. Njih vežu ili medalje ili bitni dani iz najuže obitelji. Tako nam je Pavel u petak u Zagrebu otkrio kako mu se prije 8 dana rodio sin. Karlo nam je iste večeri, pak, rekao kako supruga Ines i on za 8 dana slave prvu obljetnicu braka. Dvojica prijatelja iz djetinjstva, hrvački divovi s Banovine, od kojih se jedan upravo uvrstio u red rijetkih Hrvata koji imaju kolajnu sa seniorskog SP. Karlo Kodrić je zasad šesti na tom popisu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....