Šteta, šteta, šteta... Plakao je Giovanni Cernogoraz u mix zoni olimpijskog kompleksa nakon ispadanja u kvalifikacijama trapa. Te suze su najmanje što je mogao učiniti u svom jadu koji ga je snašao. To su jako stresni trenuci, trenuci za koje radiš četiri godine, za koje se pripremaš, na kojima baziraš puno toga. Ali streljaštvo je poseban sport. I u drugima se događaju preokreti, ali u streljaštvu samo jedna mala obična pogreška dovoljna je za očaj. Giovanni je to iskusio u utorak, Petar Gorša u ponedjeljak, a onu drugu stranu osjetio je Miran Maričić koji je ponio broncu.
U tom sportu jednostavno ne postoje pravila. Jedino pravilo je pogoditi, ali kako… Nema tog koji ne može promašiti. Jedan Giovanni Pellielo koji ima četiri olimpijske medalje, tri srebra i broncu promašio je u posljednjoj seriji kvalifikacija dva goluba i sve je palo u vodu. S 56 godina to je jako teško. Giovanni u tom smislu ima pravo gledati naprijed. I zato su suze samo prolazna stvar. I to treba znati izbaciti iz sebe. Ovo je definitivno bilo vrijeme za njih.
Ove godine je postao svjetski prvak, izborio olimpijsku kvotu koju za prošle Igre u Tokiju nije imao i to mu je jako teško palo. Vratio se, izdržao promjenu kundaka, ozljedu koljena, pripremio se, bio odličan, ali onda se pojave Kinez, Gvatemalac i pobijede te, dok ti ni ne znaš protiv koga se boriš.
Tata Valter, koji je bio njegov trener ovdje, isto je bio sa strane bez riječi. Nije mogao utješiti sina. No, kako god istarski Novigrad ima velikog olimpijskog pobjednika, svjetskog i europskog prvaka u gađanju letećih meta, disciplina trap - Giovannija Cernogoraza. Njegov klub Gusar ima puno razloga biti ponosan.
Jedan sasvim običan dečko koji na pitanja odgovara kratko i brzo, koji će vam dati pušku i uvjeriti vas da goluba može pogoditi svatko, koji nikad neće izgubiti strpljenje.
London je bio veliko uzbuđenje, jer bio je to san svakog sportaša, prvo sudjelovanje na Olimpijski Igrama. A on je osvojio zlato. U Riju deveti, ovdje sedmi. I zato se medalje pamte. Nakon nedavnog svjetskog zlata u Bakuu, u posljednjoj smo rečenici napisali: “Nije bilo suza, valjda je neka ostala uza Pariz”.
I ostala je, nažalost ona tužna!