Olimpijska priča naših rukometaša je jedna od većih posebnosti, jer u noj smo prošli sve, od najveća tuge do najvećeg razočaranja. U njoj smo dotaknuli dvostruko olimpijsko zlato, imamo broncu, imamo četiri od pet polufinala, imamo minimum četvrtfinale na svih pet igara na kojima smo dosad sudjelovali.
Ali imamo i dva velika, najveća razočaranje koja su nam se dogodila u povijesti. Rukomet je 30 godina na velikoj sceni, dok je svake godine veliko natjecanje, u olimpijskoj godini čak i dva. Samo dva puta do sada u povijesti nismo otišli na jedno veliko natjecanje i oba puta su to bile Olimpijske igre. Na putu do Sydneya 2000. zaustavila nas je Slovenija - zasluženo, na putu do Tokija 2021. Portugal - nezasluženo. Ali činjenica je da na ta dva natjecanja nismo bili i to su bila možda dva najteža udarca koja smo dobili u ovih 30 godina od Eura u Portugalu ‘94.
U Atlantu smo došli preko Eura u Španjolskoj ‘96. petim mjesto i s Velimirom Kljaićem u Georgija Domeu ponijeli prvo hrvatsko olimpijsko zlato u povijesti. U Atenu smo 2004. došli kao svjetski prvaci iz Portugala godinu ranije i ponijeli naslov predvođeni Linom Červarom bez ijednog izgubljenog boda.
Do sljedeće olimpijske postaje u Pekingu 2008. došli smo kroz predolimpijski kvalifikacijski turnir u Zadru, kao broj 1 ispred Rusije. Na kraju smo u Pekingu izgubili polufinale od Francuza, broncu od Španjolaca. Nakon Pekinga je slijedio London 2012. do kojeg smo došli kroz kvalifikacijski turnir kojem je domaćin bio Varaždin. Bili smo broj 1 ispred Islanda, u Londonu brončani nakon što nas je u polufinalu dobila Francuska, mi za broncu Mađarsku. Izbornik je bio Slavko Goluža.
Posljednje Igre naših rukometaša bile su u Riju 2016. Do njih smo došli kroz kvalifikacijski turnir u danskom Herningu. Bili smo drugi iza domaćina, u Riju pobjednici skupine i u četvrtfinalu poraženi od Poljske koja je na kraju ostala bez odličja, dok smo mi tada dobili i zlatnu Dansku i srebrnu Francusku u skupini. Teško se i prisjetiti...
Kako izbjeći Francuze i Dance
I sada smo na šestim Igrama. Opet idemo s optimizmom. On nas kao i uvijek gura na postolje, ali realnost kaže da smo u posljednjih nekoliko godina od postolja daleko, da više pokazuju i Francuska i Danska i Švedska i Španjolska. Mijenjali smo izbornika nakon Eura u siječnju, na mjesto Gorana Perkovca došao je prvi stranac u povijesti na klupi Hrvatske, Islanđanin Dagur Sigurdsson. S dosta straha smo čekali rasplet Eura, jer nam je tu bila ulaznica za kvalifikacije nakon što smo godinu dana prije zabrljali stvar s Egiptom na SP. Poklopilo nam se, dobili smo kvalifikacije, otišli u Hannover s dosta nepoznanica, a vratili se s prvim mjestom i savršenim raspoloženjem izborivši olimpijski nastup. No, onda nas je turnir u Norveškoj bacio ponovo na pod i mnogi su ostali zbunjeni takvim raspletom. No, on samo potvrđuje da su oscilacije te koje dominiraju posljednjih godina i Dagur Sigurdsson sada te oscilacije pokušava smanjiti na najmanju moguću mjeru. Favoriti u Francuskoj sigurno neće biti, ali prava Hrvatska može baš protiv svakoga i u to smo se puno puta uvjerili.
Skupina nam je jaka, u njoj su Švedska, Španjolska, Slovenija, Njemačka i Japan. Prve dvije selekcije po rejtingu su favoriti. Za prolaz u drugi krug minimum će vjerojatno biti dvije pobjede, ali tu postoje neki dodaci priči. Naime, osim što neće biti lako to izboriti, nakon skupina slijedi četvrtfinale na ispadanje, ono je po sustavu A1-B4, A2-B3, A3-B2 i A4-B1. Kako su u onoj drugoj skupini Danska i Francuska, dvije najmoćnije selekcije danas, postoji velika vjerojatnost da će one biti na prva dva mjesta, što bi značilo da bi bilo bolje izbjeći ih u četvrtfinalu, to znači u svojoj skupini biti prvi ili drugi, što će biti iznimno teško. No, tu pravila nema. Kada smo imali savršen put u Riju, Poljska koja je jedva prošla skupinu nam je dokazala da u takvoj konkurenciji nemogućeg nema. A dosegnuti to znači smanjiti oscilacije koje nas jako ometaju u posljednje vrijeme.
Dagur Sigurdsson od početka svog mandata nije imao vremena za pravi rad, jer su sve bile utakmice, sada je prvi put došao u tu situaciju i svi s nestrpljenjem očekuju njegovu viziju Hrvatske. Izabrao je 14 igrača s kojima misli startati, izabrao je tri rezerve koje će čekati. Pokušao je kako on kaže uloviti najbolji balans obrane i napada i pripremiti momčad za napore kakve nosi olimpijski turnir. Od naših igrača Duvnjak ima iskustvo Pekinga, Londona, Rija, u Riju je kao rezerva na tribini bio Luka Cindrić, dok će za ostatak momčadi ovo biti prva olimpijska prilika.
Dagur Sigurdsson ima trenersko iskustvo s Njemačkom kada je u Riju osvojena bronca. Ima kraj sebe Matoševića i Špoljarića koji imaju tri olimpijska zlata i to je situacija za respekt.
Reprezentacija koja će igrati u Parizu i nadajmo se od četvrtfinala u Lilleu, iskristalizirala se u posljednje vrijeme, ali s olimpijskim pravilima imat će neke specifičnosti kojih na velikim natjecanjima inače nema. Recimo, u početnu postavu postavljena su samo dva krila, Mihić lijevo i Šoštarić desno. Sljedeća dva čekat će priliku ako se netko od njih ne ozlijedi, to su Jelinić i Glavaš. Na golu smo najmlađi, ali možda i najpotentniji u ovom trenutku sa Kuzmanovićem i Mandićem. Priliku će čekati - ozlijedi li se netko od njih dvojice - Meštrić. Rješenja na crti su dva slična pivota, Načinović i Grahovac, te jedan drugačiji napadački agresivniji, Šipić. Vanjsku liniju nose Srna i Lučin lijevo, Martinović i Klarica desno, te Duvnjak i Cindrić na sredini.
Otvaranje s Japanom
Cilj je brzina, okomitost, kako napadači, tako i u vraćanju, sustavnost u obrani s više različitih alternacija iste koncepcije. Htjeli bismo biti optimisti, ali pričekat ćemo, jer smo se proteklih godina jako opekli. Ne treba zaboraviti loše nastupe na svjetskim prvenstvima u Egiptu i Švedskoj, loše nastupe na eurima u Mađarskoj i Njemačkoj, jer takve se stvari ne događaju slučajno. Koliko smo uspjeli reagirati da bismo Pariz dočekali spremni, vidjet će se uskoro, 27. srpnja u 14 sati, čeka nas Japan i tada ćemo već vidjeti čemu se uopće na olimpijskom turniru rukometaša možemo nadati.