Da je rođen samo koju godinu ranije, velika je vjerojatnost da bi Filip Mihaljević danas u svojoj riznici imao puno više velikih medalja. Naravno, ne možemo to znati sa sigurnošću, jer možda ni on ne bi bio toliko dobar da ga ne guraju i motiviraju rezultati konkurenata, ali činjenica je da se najbolji hrvatski atletičar natječe u razdoblju kad je na sceni najveća generacija u povijesti bacanja kugle. Generacija koja je ovu disciplinu odvela u neke nove sfere i čiji je predvodnik najveći svih vremena Ryan Crouser koji je granicu svjetskog rekorda pomaknuo na vrtoglavih 23,56 metara.
Redoviti finalist
U toj generaciji Mihaljević nije nimalo beznačajan “igrač”. Istina je da mu na svjetskoj sceni nije jednostavno boriti se za postolje jer tu uglavnom drmaju Amerikanci i Novozelanđanin Tom Walsh koji su ipak razina više, ali i Filip je neupitno dio tog društva, redoviti finalist velikih natjecanja, redoviti sudionik prestižne Dijamantne lige. A u kontinentalnim okvirima malo je ravnih 29-godišnjem divu iz Livna. Prije dvije godine u Münchenu je osvojio europsko zlato, prije nekoliko je tjedana na Europskom prvenstvu u Rimu bio na drugoj stepenici postolja. Ima i broncu s dvoranskog EP u Torunu 2021. godine, dok ne treba nikako zaboraviti da je na početku karijere, u vrijeme kad je još bio američki student i kad ipak nije vladalo ovakvo rezultatsko ludilo, osvojio i jednu svjetsku medalju - dvoransku broncu u Portlandu 2016.
- Točno se sjećam kad je Tom Walsh u Portlandu bacio 21,78 za zlato, to je bilo čudo, s oduševljenjem sam gledao te daljine. A sad je došlo vrijeme da mu taj rezultat ne bi bio dovoljan ni za treće mjesto, i to na Europskom dvoranskom prvenstvu. Eto koliko se to promijenilo. Ali, “tržište” je takvo i možeš se prilagoditi ili kukati i žaliti se - rekao nam je svojedobno Filip.
Tu se vraćamo na onu priču s početka, na to ludilo koje danas vlada u bacanju kugle. S osobnim i hrvatskim rekordom koji je postavio prije tri godine (21,94) Filip bi još ne tako davno bez ikakvih problema osvajao medalje na svim najvećim natjecanjima, nerijetko i zlatne. Danas s takvom daljinom na svjetskoj pozornici teško može do postolja. Uslijed tog čudesnog napretka discipline, naš je atletičar u nekoliko navrata ispisao i rekorde koje sigurno ne želi imati u svom vlasništvu.
Najdalji i za peto i za šesto
Znate li da nikad nitko s hicem od 21,82 ni na jednom natjecanju u povijesti nije zauzeo tek šesto mjesto? Nitko osim Filipa na Svjetskom prvenstvu u Eugeneu 2022. Znate li da nikad nitko s hicem od 21,57 ni na jednom natjecanju u povijesti nije zauzeo tek sedmo mjesto? Pogađate, nitko osim Filipa na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti 2023. Pratilo ga je to “prokletstvo” i na dvoranskim natjecanjima. U ožujku 2022. bio je četvrti u Beogradu s tada najdaljim hicem u povijesti svjetskih dvoranskih prvenstava koji nije bio dovoljan za medalju. Godinu kasnije u Istanbulu je bio četvrti s najdaljim hicem u povijesti europskih dvoranskih prvenstava koji nije bio dovoljan za medalju...
Eto, zato smo napisali da bi vjerojatno imao više medalja da je rođen u neko drugo vrijeme. Ali, dosta o tome jer kako i sam Filip kaže, nema smisla kukati i žaliti se. A i nema razloga biti nezadovoljan jer svi uspjesi koje je dosad postigao svrstavaju ga u red velikana hrvatske atletike. Prije njegova minhenskog zlata, u muškoj smo atletici imali samo jednog europskog prvaka, Luciana Sušnja koji je na tronu bio 48 godina ranije. Srebrom koje je osvojio prošli mjesec u Rimu, probio je Filip još jednu granicu - dvije medalje na velikim natjecanjima na otvorenom u muškoj nam atletici nije donio nitko osim njega. I još jedan podatak koji govori o veličini Mihaljevićevih rezultata: njegovih 21,94 najvredniji je hrvatski muški rekord prema bodovnim tablicama Svjetske atletike.
Aktualna godina nije mu baš krenula prema željama. Nije briljirao u dvoranskoj sezoni, na SP u Glasgowu završio je na osmom mjestu sa, za svoje standarde, skromnih 20,73. Ali, odgovor na to je bio baš onakav kakav je i trebao biti. Probudio se startu ljetne sezone i na EP u Rimu ponovno pokazao da je najbolji kad je najpotrebnije i da zna kako se “igraju” velika finala. Protiv Talijana Leonarda Fabbrija, koji je u proteklih 12 mjeseci otišao u neku drugu dimenziju, nije mogao do zlata, ali srebro od starta nije ispuštao iz ruku, ostavivši na koncu iza sebe četvoricu atletičara koja su u karijeri bacala preko 22 metra.
Nije u najužem krugu favorita
Odmah se nakon toga okrenuo pripremama za Olimpijske igre u Parizu koje je osigurao kao jedan od prvih hrvatskih sportaša. Dosadašnja dva olimpijska nastupa nisu mu, ruku na srce, ostala u najljepšem sjećanju. U Rio de Janeiru 2016. bio je još mlad i neiskusan i završio je kvalifikacije na 21. mjestu. Pet godina kasnije došao je u Tokio u sjajnoj formi i očekivao je finale, u to uopće nema sumnje, ali dogodio mu se loš dan i s 20,67 je ostao na 15. mjestu. No, zbog svega toga u Pariz odlazi još motiviraniji jer silno želi dokazati da mu je mjesto među olimpijskim finalistima. Na svim velikim natjecanjima nakon Tokija - i na otvorenom i u dvorani - bio je u finalu, pokazao je da zna kako se prolaze kvalifikacije i uvjereni smo da na Stade de Franceu može uhvatiti treću olimpijsku sreću.
Što se tiče borbe za postolje, Filip nije u najužem krugu favorita. Kako smo i spomenuli, Amerikanci Ryan Crouser, Joe Kovacs i Payton Otterdahl bacaju “debelo” preko 22 metra, prva dvojica i preko 23. Na sličnoj su razini i europski prvak Leonardo Fabbri, onda nekadašnji svjetski prvak Tom Walsh, dok ih ima još nekolicina koji su tijekom karijere probijali granicu od 22 metra.
Svjestan je i Mihaljević da bez takvih daljina ne može sanjati o olimpijskoj medalji, ali zašto se ne nadati da se i njemu može dogoditi savršeni dan?
- Ako ti se u pravom trenutku dogodi pravi rezultat, moguće je upustiti se i u borbu za najveće medalje - odgovorio nam je nakon rimskog srebra na pitanje o olimpijskim ambicijama
Držimo palčeve Filipu da mu se baš u Parizu dogodi taj pravi trenutak i pravi rezultat...