Ime Justina Tipurica nije toliko poznato široj hrvatskoj javnosti, osim među brojnim zaljubljenicima u ragbi koji nije toliko popularan u našoj zemlji. Oni koji prate ovaj “viteški” muški sport dobro znaju da je riječ o ponajboljem velškom reprezentativcu i kapetanu tamošnje reprezentacije koja je nedavno na SP-u u Japanu igrala u polufinalu.
- Tu sam zbog promocije ragbija, ranije sam uspostavio neke odnose s ljudima iz HRS-a i nisam mogao odbiti poziv iz Britanske ambasade koja je pokrovitelj ove moje posjete. Bio sam i ranije ovdje u Hrvatskoj, oženio sam se u Dubrovniku prije pet godina, proveo sam nekoliko godišnjih odmora u Splitu gdje sam bio i s tamošnjim ragbijašima, kao i sada u Zagrebu. Djed Dragutin, koji se 1945. doselio i ostao u Walesu, pričao mi je puno o ljepotama Hrvatske i bio je potpuno u pravu. Imate zaista jedinstvenu i lijepu zemlju. Pričao mi je kuda da idem, što vidim. Premda sam Velšanin, ponosan sam na svoje porijeklo.
Djedova priča prilično je jedinstvena:
- Nedavno je, nažalost, preminuo, no, puno mi je pričao o našem porijeklu, mi smo iz okolice Konjica, iz današnje BiH. Tamo još nisam bio, planiram otići jednog dana. Naši rođaci danas žive u okolici Zagreba.
Iza Justina je dojmljiv nastup na SP-u u Japanu:
- Moćno je iskustvo igranja za svoju zemlju pred milijunima zaluđenim ragbijem. Posustali smo u polufinalu (poraz od Južne Afrike, a zatim i za treće mjesto od Novog Zelanda, nap.a.), naši ljudi su imali upravo takva očekivanja. Nažalost, nije moglo bolje. Velšani su zaluđeni ovim sportom, koji je u Walesu na razini nogometa ako pričamo o reprezentativnom ragbiju. Tu smo negdje po popularnosti kad je riječ i o nastupima u Six Nations Championshipu. Kad na Millennium stadionu u Cardiffu igramo s Engleskom, to je vrhunac u sportskom smislu. Na klupskom je planu nogomet ipak puno jači, tako je i u primanjima igrača, iako se ni mi nemamo na što žaliti i lijepo živimo od ovog sporta. No, nema ‘pijanih bogataša’ jer postoji ‘salary cap’, pokušava se sačuvati ‘ravnopravnost’ među igračima.
Na SP-u se dogodio očekivani rasplet?
- I mislio sam da će slaviti Južna Afrika jer su jaki, odlični u timskom smislu, a nisu imali puno ozljeda kao ostali.
Osvojeni Grand Slam dosad je najbolje odrađeni posao?
- Uzeli smo trofej, pobijedili Francuze vani i zatim sve redom. Pobijedili smo i naše najveće rivale Engleze, a bolje od toga ne može. Osjećaj je bio savršen. Velika je povijest iza tog rivalstva, nešto manje je sa Škotima i Francuzima.
Odnedavno je i izbornik Walesa porijeklom Hrvat, riječ je o Novozelanđaninu Wayneu Pivcu...
- Jedan ‘Hrvat’ je izbornik, jedan kapetan. Odličan je čovjek i stručnjak, upoznali smo se malo bolje protekli tjedan, radujem se toj suradnji. Reprezentacija je sada u drugom planu, vraćam se klupskom ragbiju, a onda ćemo s Pivcem opet u Kupu šest nacija pokušati obraniti naslov.
Tipuric s našim novinarom Predragom Žukinom
Ragbi je Justinov život, privatno je vrlo skroman, gotovo povučen:
- Živim i dalje u svom rodnom Trebanosu, u malom mjestu pored Swanseaja. Volim taj život, volim ‘život na selu’. Iako će drugi reći da je riječ o užasnom mjestu, za mene je to dom, to je moj život, tu je obitelj. Ne volim publicitet i nikad nisam na društvenim mrežama jer to nije pravi život, to je fikcija. Ima puno boljih sadržaja i aktivnosti u životu. Šetnja s mojim psima, druženje s konjima, životinjama općenito, to je moj život izvan ragbija.
Ragbi je, mnogi se šale, za razliku od nogometa, sport u kojem gospoda na tribinama gledaju “huligane” na terenu:
- To je djelomično točno. Ragbi je, istina je, sport u kojem je puno ozljeda, modrica, lomova kostiju, vidi se i po mom nosu. ‘Ubijamo’ se na terenu, no kad utakmica završi, družimo se, zajedno pijemo i sve ‘lomove’ ostavljamo na terenu. Što se navijača tiče, stvarno su ‘gospoda’, svi su zajedno na tribinama, slave, druže se i nisu na odvojenim tribinama već izmiješani. Međusobni respekt jedini je važan.
Justin ima pomalo boksačku fizionomiju, spomen je to na neke čari ragbija:
- Istina, no to je prije svega divan sport, uvijek imam vatru u želucu kad sam na terenu. Mogu ga igrati mali i veliki, jaki i slabi, brzi i spori, ovisi o poziciji. I kad si malen, ako si dobar, može se za tebe naći pozicija. Hrvati su veliki, prirodno jaki, idealna je to kombinacija. U Hrvatskoj je nogomet sve, znam da je rukomet sport broj dva. Hrvatima je očito bitno imati neku loptu u rukama ili nogama, i da se malo popularizira u školama, ragbi bi bio idealan Hrvatima jer su prirodno jaki i nadareni.
Da nije ragbijaš, Justin ne bi bio niti Bieber, niti Timberlake...
- Bio bih nogometaš, igrao bih golf, kriket, odbojku, badminton, tenis, skvoš, radio bih bilo koji ‘običan’ posao... No, ostvario sam sve snove jer sam kao klinac htio biti ono što sam sada. Djed i otac Andy usadili su mi tu ljubav.
Hrvatski izbornik Milan Yelavich Justinu je znano lice:
- Upoznao sam ga kad smo gostovali na Novom Zelandu, uvjeren sam da radi dobro s hrvatskim ragbijašima. U kontaktu sam s Tončijem Buzovom koji je igrao za Hrvatsku prije teške ozljede vrata. Nažalost, bivšeg engleskog reprezentativca Dana Lugera, također Hrvata porijeklom, nikad nisam upoznao, on je starija generacija, no znam sve o njemu.
Naravno, Justin zna sve o hrvatskom nogometu:
- Engleska i Hrvatska na Euru opet igraju na Wembleyju i ići ću i na tu utakmicu. Bio sam na zadnjoj utakmici u Ligi nacija kad je Engleska pobijedila, bio sam ipak puno sretniji s onih 3-2 na Wembleyju prije toga, kao i s ishodom polufinala SP-a na kojem je Hrvatska briljirala. Šteta što Modrić i ostali nisu otišli do kraja. Bio sam među Englezima na tribinama, bio je to poseban osjećaj.