O odbojci se opet priča, odbojka je ponovno hit. I to muška odbojka, nakon dugo vremena, jer odbojkašice su posljednjih godina tu uzele primat. Ali, što se zapravo dogodilo?
Novi izbornik hrvatske muške odbojkaške reprezentacije je 54-godišnji Emanuele Zanini, talijanski stručnjak koji je do sada već vodio nacionalne vrste Slovačke i Turske, trener kojega prati glas velikog radoholičara. Njega je Upravni odbor Hrvatskog odbojkaškog saveza izabrao prije tri mjeseca između nekoliko kandidata, domaćih i stranih, za upražnjeno mjesto izbornika, nastalo otkazom dotadašanjem treneru, Kaštelaninu Ivanu Rančiću. I recimo odmah, kada smo kod Rančića, da je možda ova “renesansa” počela još lani, jer pod njegovim su vodstvom naši reprezentativci osvojili prvo mjesto u Srebrnoj Europskoj ligi i plasirali se u najviši, zlatni rang. Odlični u Srebrnoj Europskoj ligi, slabi na Mediteranskim igrama, bez kvalifikacija za ovogodišnje EP, što je Rančića u konačnici i stajalo klupe...
Vojnička stega
Uglavnom, stigao je ovaj “talijanski oficir” koji voli red, rad i disciplinu, i kod kojega se mukotrpno trenira. Više nisu urbane legende priče o tri sata jutarnjeg i tri sata popodnevnog drila jer to potvrđuju i oni “neposredni proizvođači” - igrači.
“Ubija nas”, “gazi”, “razvaljuje”, “sve me boli”, “svi smo upaljeni”, samo su neki od termina kojima sa strahopoštovanjem opisuju svog Atilu naši reprezentativci. I to su riječi izrečene privatno, dakle, ne “za novine”, gdje igrači često “friziraju” stvarnost. Uostalom, za igrače se često zna reći da su “kvarljiva roba” koja često ima “kratko sjećanje”. Jer, kada bi sada izvlačili neke njihove izjave iz prijašnjih sezona, kod prijašnjih izbornika, ispalo bi da je uvijek “odlična atmosfera”, da se “super kvalitetno radi”, itd., itd. Pa u čemu je onda razlika?
U autoritetu! Zanini definitivno ima autoritet, koji ne gradi na nama bliski Karpoljevski način, gdje se stari dobri Rus dere na igrač(ic)e unoseći im se u lice, nego isključivo na znanju. Znate, najgora stvar koja se treneru može dogoditi je da ekipa izgubi povjerenje u njega ulovivši ga u neznanju. Također, Zanini očito nije ni od onih trenera koji vlastitu nesigurnost kompenziraju velikom količinom rada iz kojeg, valjda po nekoj inerciji, mora nešto dobro proizaći. Moš’ misliti, jedino “muskulfiberi”. Iako, i kod Emanuelea su prvi tjedan, čak i drugi, svi kukali da ih sve boli, ali su i oni shvatili da to ima smisla. I to je ono što je jako važno, to je ta kemija, shvatili su igrači odmah da sve to itekako ima smisla. Kliknuli su. A u tom slučaju, sve je lakše, onda im se može “prodavati” vojnička stega koju će izvršavati bespogovorno. Jer, kod Zaninija nema demokracije, što je uostalom i odlika velikih trenera, za razliku od nekih novokomponiranih koji gaje prijateljstva s igračima.
Također, kod Zaninija nema dugih iscrpljujućih sastanaka gdje pola igrača spava, naročito pri gledanju videa. Sastanci nisu dugi, traju oko pola sata, iscrpni su i nabijeni informacijama, rekli bismo čak i igračima interesantni. No, ono što često zna upražnjavati su sastanci s igračima “jedan na jedan”, gdje u četiri oka sve brzo dogovore. Kod Zaninija je jako važna koncentracija, na tome jako “jaše”, koncentracija tijekom cijelog susreta. Često upotrebljava termine poput: mentalna i taktička snaga, povećanje razine igre, natjecateljski duh i organizacija momčadi.
Inzistiranje na detaljima
Sličan je po pristupu i Daniele Santarelli (38), koji je lani ustoličen za izbornika ženske reprezentacije. Talijan, što već samo po sebi dovoljno govori, u odbojkaškom smislu mislimo, jer oni su postali najveći emisari ove igre u Europi, najviše u nju ulažu, istaknuo se već lani studioznim radom kakav nije često viđen na ovim našim prostorima, gdje se priprema za utakmice još uvijek bazirala na balkanski način: “Hajmo im sada je... mater!”. Bez obzira radilo se o muškoj ili ženskoj selekciji. Uglavnom, oboružan svim mogućim tehničkim pomagalima, kakve viđamo samo na TV-prijenosima inozemnih utakmica, okružen svojim talijanskim klupskim stručnim stožerom, Daniele je našim djevojkama, posebice ovim mlađim, bez inozemnog iskustva, otvorio nove vidike.
Za razliku od Zaninija ipak blaži kao osoba, posebice izvan treninga, s djevojkama je uspostavio odličan odnos. Vjeruju mu, dale bi “ruku u vatru za njega”, a to nije lako postići kod žena... Inzistira na detaljima, baš “pilji”, ali to i jest smisao odbojke koja je igra detalja.
Nisu se otprije poznavali, osim po čuvenju, no obojica odlično surađuju, pogotovo je to bilo primjetno na zajedničkim pripremama u Varaždinu. Privatno se ne druže pretjerano, popiju kavu tu i tamo, i to je to. Uostalom, obojica sa svojim stožerima, jer i Zanini je doveo svoje ljude od povjerenja, između treninga dok igrači(ce) vidaju rane ili spavaju, pripremaju treninge ili utakmice uz brojne videouratke i snimke. Definitivno rade više od 8 sati dnevno. I da, neovisni su kad je riječ o izboru igrača, nisu dio nikakvih domaćih klanova, što je također novost.
Prilika za napredovanje
Ali, kako su svi oduševljeni njima, tako su i oni jako zadovoljni sredinom u koju su došli, talentima koje imaju i njihovim napretkom. Uostalom, i njima je to veliki izazov i prilika za napredovanje. I dok Santarelli radi u prvaku Italije Coneglianu, koji je igrao i finale Lige prvakinja, Zanini još bira klub. Ponuda ima, ali još valjda čeka onu pravu, jer, i tu je visoko dignuo letvicu...
Nisu došli zbog novca, nego zato što im je Hrvatska odličan izlog za dalje
Daniele Santarelli, izbornik ženske reprezentacije, svrstan je u 2. kategorizaciju u HOO-u, trener ekipnog olimpijskog sporta, i kao takav prima 14.000 kuna mjesečne naknade bruto.
Emanuele Zanini, izbornik muške reprezentacije, odnedavno je u 6. kategoriji, razvoj pojedinog sporta, i njegova je mjesečna naknada 6000 kuna bruto.
Naravno da su to iznimno male plaće, pogotovo Zaninijeva, i teško je očekivati da im je to sav iznos koji primaju.
Prema nekim informacijama, obojica u konačnici imaju, sa svim dodacima od HOS-a, oko 20.000 kuna mjesečno, i to neto. U odnosu na dotacije HOO-a izgleda puno, no u konačnici je to vrlo mali iznos za tako vrhunske trenere pa se može reći da su u HOS-u dobro trgovali.
Možda će se netko upitati zbog čega su se onda uopće Talijani prihvatili posla u Hrvatskoj? Ne zbog novca, to sigurno, ali ni zbog posebne empatije prema Lijepoj našoj, nego zbog - svog ulaganja u budućnost. Tako je i nekad veliki talijanski igrač Andrea Giani 2015. preuzeo slovensku reprezentaciju koja nije predstavljala baš nešto u Europi, da bi s njima na EP-u u Poljskoj 2017. igrao finale i osvojio srebro. Sada je trener mega momčadi Modene. Dakle, i Zaniniju i Santarelliju na ovaj se način otvaraju novi prostori, rad s hrvatskim selekcijama za njih je izlog jer se već za ove njihove sadašnje rezultate pročulo posvuda.
