Pred nama su olimpijske kvalifikacije. Morat ćemo ih odraditi u dahu, jer za neke posebne pripreme nema vremena i ta situacija postaje glavni problem današnjeg rukometa kada su u pitanju reprezentacije. Dobro uigrani sustavi koji traju lako funkcioniraju, a naš, nažalost, u ovom trenutku nije taj i zato je uvijek pitanje hoćemo li uspjeti ili ne. A rezultat određuje jako puno toga. Zato je sada u ovom trenutku jedino važno da se u Hannoveru plasiramo za OI u Parizu, da se vratimo na njih nakon što nas nije bilo i Tokiju prije tri godine.
Na neki način kvalifikacije su kupovanje vremena za još jedan pokušaj da se prestrojimo na pobjedničku stazu koju smo posljednjih godina pomalo izgubili. Proći olimpijske kvalifikacije u Hannoveru značilo bi da ćemo igrati na OI u Parizu, a to bi bio savršen ulog u sve što slijedi, jer dogodine smo u siječnju domaćini Svjetskog prvenstva. Koliko god bilo traumatično tu sliku za budućnost s prošlim izbornicima počeli smo graditi i niti jedna stvar koliko bila i loša nije bila izgubljena. Sada se pokušavamo pomaknuti za onaj konačni korak koji bi nam trebao garantirati svijetlu budućnost, na što smo već pomalo navikli. Nekako se vraća vrijeme da se veselimo dobrom rezultatu, da medalje bilo koje vrste ne smatramo bezveznim, nego vrijedim. A realno, nije nam ni trebalo tražiti ‘kruha preko pogače‘. Toliko moćni baš nismo.
Dakle, budu li kvalifikacije prošle kako treba, Dagur Sigurðsson će imati priliku postavljati stvari onako kako misli da treba. Prvo će u svibnju uslijediti turnir u Oslu na kojem ćemo igrati sa Norveškom, Danskom i Argentinom. To su turniri koji su nam u bliskoj prošlosti najviše nedostajali, jer tako se najbolje odrasta, tako se dobivaju igrači za veliku scenu, na takvim turnirima igrač najviše govori sam o sebi. Na taj način odrasla je i najbolja selekcija hrvatskog rukometa koju smo dosad imali. Neki Super kupovi po Švedskoj, Svjetski kupovi u Njemačkoj, to su natjecanja koja su stvorila pobjednički tim na koji smo i danas ponosni.
Sada će neke nove mlade snage imati priliku dokazati se na turniru u Oslu koji je došao u idealnom trenutku, jer ako olimpijske kvalifikacije budu dobre, onda će turnir u Oslu biti uvod u pripreme za Olimpijske Igre, a bolji put za jedan doista ambiciozan tim, kakav očekujemo da Sigurðsson pronađe, doista ne postoji. Pri tome treba znati da imamo vremena i u listopadu za neku takvu akciju, a u današnje vrijeme te su stvari postale dragocjenost.
Nije slučajno da su najbolji sustavi danas oni koji traju, koji se ne mijenjaju, koji funkcioniraju uz sitne stalne promjene
Mi smo se zbog neodlučnosti zadnjih godina odlučili pustiti niz vodu, a nikad ne znaš kuda te voda može odnijeti, pa još uvijek tražimo rješenja na neka pitanja koja smo već realno trebali znati. Recimo, svi će se složiti da su vrhunske mogućnosti na pojedinim akcijama pokazali Lučin, Kuzmanović, Mandić, Srna, Klarica, Načinović, ali smo svjesni da oni još nemaju kontinuitet. Dosta se često postavlja pitanje kako definirati liniju kružnih napadača, kako definirati lijeve vanjske ili pitanje tko su nam ti mladi koji sutra mogu naslijediti udarne igrače posljednjih godina Duvnjaka, Karačića i Cindrića. Mi to još uvijek ne znamo, još uvijek imamo previše rješenja, među tih previše rješenja često se gubimo, neki bljesak često nas zavara, a loša izvedba razočara. Jednom nam je dobar jedan, drugi puta drugi. A nije slučajno da su najbolji sustavi danas oni koji traju, koji se ne mijenjaju, koji funkcioniraju uz sitne stalne promjene koje su više osvježenja nego stvarne promjene. Nekih kao Jaganjca još uvijek nema, a čekamo ga, neki koji bi se trebali prijaviti na velikoj sceni poput Pavlovića, Vistoropa ili Sirotića još su na čekanju. To su stvari koje sada imamo priliku riješiti i dobar rezultat u Hannoveru bio bi kao onaj čep koji se otvori na šampanjcu kada počinje slavlje.
Nakon Hannovera imat ćemo vremena za sve, kako god da prođe Hannover, a bilo bi idealno da taj Hannover završi onako kako svi priželjkujemo i vjerujemo da može.