I to može samo Hrvatska. Dvije potpune krajnosti u tri dana. Kako objasniti? Koju ‘posluku porati‘? Nakon rapsodije protiv Španjolske, nešto teško objašnjivo protiv Austrije. Zbunjujuće u najmanju ruku. To je samo dokaz da nismo savršeni, da nije točno ono što su neki pomislili - da smo nakon Španjolske već prvaci Europe. U samo 60 minuta srušili smo sve što smo gradili i sada opet moramo krenuti od nule na ovom Euru. Da smo ovako kao protiv Austrije igrali protiv Španjolske, izgubili bismo deset razlike - glatko. Sreća…
Nismo izgubili, iako smo se svi osjećali kao da smo izgubili. Uključujući i kompletnu reprezentaciju, premda je pokušavala pronaći zrno utjehe. I nikome na pamet nije palo da smo, bez obzira na sve gluposti, vjerojatno već prošli u drugi krug, jer sa +10 protiv Španjolske to neće biti problem. Problem će biti samo ako ne prenesemo dva boda, a to se može dogoditi ako prođe Austrija.
A sve je to u nedjelju trebalo biti gotovo, u utorak je trebalo odmoriti, dati priliku onima koji igraju manje. I nikad jedna nevolja ne dolazi sama. Dokazalo se to i ovaj puta, em smo izgubili bod, em smo, kako stvari stoje, izgubili Ivana Martinovića kojemu je ispalo rame nakon dvoboja s Miszkowetzom. Glupost na glupost, ali tako to ide kada izazoveš sudbinu.
Prvi puta u povijesti Austrija nam je uzela bod, mogla je i oba da je Weber došao u kontri prvi na loptu tri sekunde prije kraja. Tek onda bi bilo loše. Ali dokazali smo koliko smo nesavršeni i koliko nam treba kontinuiteta da bismo dosegnuli viske razine. Na ovaj način na koji smo djelovali u nedjelju, to sigurno nećemo uspjeti, iako smo se svi ponadali protiv Španjolske da smo konačno i to dočekali. Koliko su god bili savršeni u petak, u nedjelju su nas skroz razuvjerili.
Sa sedam igrača, koliko ih Pajović ima, Austrijanci naš jak ritam nisu mogli ni trebali izdržati
Sami smo se doveli do očaja. Vodili smo 5:1 i umjesto da kontroliramo utakmicu, mi smo je jednostavno završili. A kada u glavi završiš utakmicu u petoj minuti, onda te malo tko u nju može vratiti. Bili smo napadački prestatični, prestali smo igrati obranu, trčati polukontru, soliralo se, nije bilo trčanja bez lopte, natrčavanja na istu, tražila su se rješenja jedan na jedan, a Austrija je samo to vidjela kao svoju šansu, jer sa sedam igrača, koliko Pajović ima, oni naš jak ritam nisu mogli ni trebali izdržati.
Ali ne da su izdržali, nego su nam ga još nametnuli i to je nešto što se u glavama igrača mora promijeniti. Herburger i Huteček sami su držali naš napad, Huteček je glavnu napadačku rolu gurnuo Bilyku, uz njega drugi su se ohrabrili, Möstl je na momente briljirao i - uspjeli su.
Brojke hrvatske igre razotkrit će sve naše probleme. Samo nekoliko detalja. Protiv Španjolske lijevi vanjski Srna i Lučin 8/9, protiv Austrije 2/10, srednji Karačić i Cindrić 4/4, sada Cindrić 2, Duvnjak i Karačić bez gola. Mandić krene dobro, ali ga obrana ne prati, pa ga mijenjamo, pa Ivić ne uspije bolje, pa kasno vratimo Mandića, pa Cindrić ostane predugo na klupi, a treba nam brzine i ritma i kada ga nađemo, onda ga ne uspijemo realizirati po dogovoru na kraju utakmice.
Razočarani i zatečeni su ostali i navijači koji su bili spremni nastaviti s pjesmom, ali su se nakon utakmice brzo razišli
Martinović i Klarica s desne strane protiv Španjolske 11/13, protiv Austrije 5/7, upola manje. Zašto nam je tako nešto uopće trebalo, moraju odgovoriti igrači sami sebi, a izbornik Perkovac mora pronaći odgovor na to pitanje. Da se razumijemo: Rumunjsku možemo dobiti, ali ono pravo tek nas čeka i kakvi god budemo protiv Rumunjske, ono što nam se dogodilo u nedjelju s Austrijom ne smijemo ponavljati.
Razočarani i zatečeni su ostali i navijači koji su bili spremni nastaviti s pjesmom u nedjeljnu večer, ali su se nakon utakmice brzo razišli u nadi da će sljedeći put u utorak protiv Rumunjske sve izgledati bolje. Nakon takva dva dana na Euru doista je zbunjujuće i teško je donijeti konkretniji zaključak. Morat ćemo pričekati Köln.
Uvijek ima dobrih ili loših dana, vidjeli smo ih pregršt, recimo Argentinu i poluvrijeme sa Saudijcima ni danas nismo zaboravili, sjećamo se devastacije protiv Rusa u Meranu, zadnjeg mjesta u Jönköpingu 2001. godine… Bilo je svega i svačega, samo jedno je bitno: da oni koji su bili na terenu sami sebi iskreno priznaju kako se ne smije, a ne idu samo na priču ‘bit će bolje‘. Da, od ovog nije teško bolje, ali uspjet ćemo samo ako netko kaže, a netko drugi prihvati pravu istinu. Možemo mi to.