Još jedna epizoda najvećeg hrvatskog SF-a je iza nas, 68. čak. Treba to moći. I mirovinu je već zaslužila ta serija bez kraja, ako ćemo po brojkama. Po tko zna koji puta smo čuli da je hrvatski sport u granici nemogućeg. A ovaj puta smo čuli da se za njega izdvaja 13 eura po glavi stanovnika, a da je prosjek EU stoka, a kod onih jači to dostiže i 150 eura po glavi stanovnika. A kako je sa tih 15 eura sport visoko iznad svega drugog, uz dužno poštovanje, možda bi bilo dobro svesti ga u realne okvire, a ne pričati kako mu treba pomoći. Jer, možda bi da mu i s manje bio još bolji. Infrastrukturu, zašto uopće i spominjati, nema smisla, niti tko više u te priče vjeruje.
Naravno, nadamo se da se to sve ipak neće dogoditi, a o kako velikoj priči se radi govori najbolje uzbuđenje s kojim čekamo 2020. godinu u kojoj na europsku scenu izlaze Kauboji, Barakaude, pa Vatreni, u kojoj će se u Tokiju održati Olimpijske Igre,a zna se da smo u Riju osvojili deset medalja i da kod nas spuštanja kriterija nema. Jer da smo realni…
Čekamo 2020. kao da su Rolling Stonesi najavili novi album, eto to je taj hrvatski sport, ne samo rezultat, nego sve ono što znači za ovu zemlju koja više nažalost bolje sanira neradnike i nesposobne, jer su nečiji, nego da ulaže u one koji to po svemu zaslužuju. I drago nam je bio za čuti da se netko sjetio i novina i novinara, makar jednom u godini dana, po dobrom, kao dio priče o uspjehu. Nekad i kad vas ne primjećuju, zapostavljaju, omalovažavaju, to puno znači i ne zaboravlja se. Valjda ima nešto u tome i kada se spomene 75. rođendan SN dogodine, to je dokaz da i u debeloj mirovini taj SN 'honorarac' nešto nekome znači, a znači jer nosi dobro, ne zato što misli da je to tako, nego zato to i drugi to vide.
I da, bila je to još jedna svečanost hrvatskog sporta, bogatija i svježija za nove medijske trenove, jer se i SN 'starček' modernizirao internetom na opće oduševljenje čitatelja u kojem je klik kao prodani primjerak na kiosku, valjda.
Bila je to svečanost u kojoj se čokolada rastapala sa zidove Studija Anton Marti na zagrebačkom Prisavlju. Rekao bi pokojni Tomo Židak, 'bomboni su ispadali iz usta na svakom koraku'. I treba tako, makar su svi ti rezultati na granici čuda ako znamo…
Briljirao je najbolji hrvatski sportaš Tin Srbić, čudo s preče, kada se obratio fenomenalnom 16-godišnjem plivaču Franku Grgiću riječima:
- Franko najavljuje olimpijsko zlato, a ja sam u njegovim godinama mogao samo biti mladi najavljivač najboljih sportaša Hrvatske.
I još jednu je velemajstorski ispalio:
- 'Moj cilj u Tokiju je upoznati ljude, družiti se, jer iskreno nisam baš razvio neke socijalne vještine…'
Nije stigao vjerojatno, jer da jest tko zna bi li bio to što danas jest ovdje. I te dvije izjave su suština SF priče čije smo 68. izdanje vidjeli u nedjelju. To je hrvatski sport, to je i priča o jednom dečku koji radi na baušteli, da bi preživio, a ne da bi se bavio sportom u kojem su mu rekli da je najbolji. Da, bio je i on tamo i tko zna hoće li sve to kroz što treba proći na putu do uspjeha izdržati. A to je svemir u kojem je jedna Sandra Perković dostigla Janicu Kostelić sa osam naslova, u kojem je Luka Modrić drugi u izboru, u kojem su samostrelke treći puta u nizu najbolje, u kojem su od sporta napravile brand, što je još jedno u nizu čuda koja svake godine stižu u nekim novim, posebnijim pričama, u kojem su 'Sinković brothers' novi pojam nepobjedivosti nakon Janice, Blanke, Sandre uz Martinov zaključak na pitanje lakše vam je reći nešto bratu ako pogriješi nego nekom drugom - 'ne griješimo ni Valent ni ja' ili Valentov 'da ove sezone bolje nije moglo', u kojem 16 godišnji Franko Grgić kaže 'moj cilj je olimpijsko zlato i skinuti sjajnog Kineza Sun Yanga', ni manje ni više, Franko iz Hrvatske od 300.000 sportaša protiv Yanga iz Kine... Normalno. Tom Cruise za njih u svojoj Nemogućoj misiji 'mala beba' i moramo se hitno naučiti da je rezultat i ono kada im nekada ne ide, jer znate da su dali puno više od realnog. Skromnost vele da se to zove.
Trofej Fair play ponijeli su 'Dakarci' Šaškin i Biterman koji su na sve dodali i dio priče 'o sportašima iz male zemlje, velikog srca'.
Bila je to još jedna velika epizoda SF serije Hrvatski sport čije su glave role nosili Sandra Perković, Tin Srbić, braća Valent i Martin Sinković, Valentina Pereglin, Sanja Komar, Marta Oborovečki, Franko Grgić, Nenad Bjelica, Danijel Šaškin i Saša Biterman. Najavili smo neke nove velike zvijezde Laru Štimac (odbojka), Hanu Arapović (stolni tenis), Mariju Tolj (atletika), Petru Marčinko i Dina Prižmića (tenis), Tomislava Stipu Samardžića (vaterpolo), Fabijana Grubišića i Dominika Kuzmanovića (rukomet). Birane riječi koristili naš glavni urednik Mario Zorko, ministar financija RH Zdravko Marić, a pjesmom Ante Gelo i njegov mali tim s 'centaforom' Alenom Đurasom. Svečanost u kojoj su Podravka, HEP i Hrvatska Lutrija pokazali da što znači dobra investicija – malo za puno. Barem tako kažu… Što bismo dobili za puno, tko zna. Ovakvu SF priču sigurno ne. Još malo zaplješćimo, a dogodine svi na trgove kako reče ministar Marić…