Tko zna kako bi i u kojem smjeru išla karijera Primoža Rogliča, koji je u ranijoj mladosti bio obećavajući skakač na skijama i momčadski juniorski svjetski prvak, da mu se nije dogodila jedna nezgoda ili teži pad na Planici. Možda bi ostao u skijaškim skokovima i dostigao zvijezde, kao braća Prevc, ali on je očito želio nekom drugom stazom. A ta je staza vodila preko jednog drugog sporta. Skije je, osim rekreacijski, zamijenio je biciklizmom i u 6-7 godina je stigao do neslućenih visina.

- Prošao sam dugačak put od prvih amaterskih utrka, pa onda do statusa profesionalca u biciklizmu koji se pokušava natjecati s najboljima.

​Prilično skromna izjava za čovjeka koji je u nedjelju ostvario san slovenskog biciklizma i postao pobjednik španjolske Vuelte, jednog od tri Grand Toura i jedne od tri najveće svjetske utrke. Cijelu karijeru se trudio biti po strani, nije bio jedan od onih koji se gurao davati izjave, uglavnom ih je izbjegavao i bio prilično zakopčan kada je morao govoriti o sebi i svojim uspjesima, pa i svom životu izvan biciklizma i po tome je, kažu, bio sličan nekada slavnom Ircu Seanu Kellyju, koji je uglavnom bježao od svjetlosti reflektora, ali je u svojoj momčadi bio jedan od onih kojeg su najviše voljeli.

A što mi je ovo trebalo?

Upravo je takav, kažu, Roglič, i posve je drukčiji kada je u okruženju prijatelja i kolega nego kada mu iza ugla stoji netko s mikrofonom. Tada se uglavom povuče u sebe, odgovori su mu kratki, nema velikih stvari, a ako će o nečemu govoriti, onda će prvo spomenuti pomoć kolega iz momčadi, pa se onda dotaknuti vlastitih pogrešaka, pa je tako kad je bilo teško u Španjolskoj znao reći:

- Bilo je i težih dana.

I odmah bi dodao:

- Ali, sjećam se i boljih.

​Uglavnom, kada se počeo ozbiljnije natjecati, znao je voziti i na ženskim biciklima, prvi pravi je kupio nakon što je prodao motocikl, jer je slutio da će mu budućnost biti u biciklizmu. I kad se počeo ozbiljnije natjecati, zaključio je...

- Kad smo prvi put krenuli u vožnju na 35 kilometara, prvo što sam pomislio bilo je: ‘a što mi je ovo trebalo’. Kad bismo se vozili uzbrdo, išlo mi je bolje nego na ravnoj stazi i trebalo mi je vremena da se na sve prilagodim.

​Korak po korak počeo je pokazivati i dokazivati da je momak koji može puno toga izdržati i koji može pobjeđivati, ali to je, za početak, bilo u kraćim utrkama.

- Kad sam se osjetio dovoljno snažnim, zaključio sam da bih mogao početi i s trotjednim utrkama i to mi je, mislim, priličnog dobro krenulo.

​Primož Roglič nije bio instant-pobjednik, ali je bio jedan od onih koji je pokazivao svoju snagu na svakoj vrsti staza, od brdskih do kronometra. Sprinter nikada nije bio, ali njegova svestranost dovela ga je do trećeg mjesta na Giru d’Italia, četvrtog na Tour de Franceu i u konačnici do trijumfa na Vuelti. Iako su neki uporno sumnjali da u sebi nosi pobjednika. Ali, oni koji znaju biciklizam, nisu u to sumnjali, poput Britanca Bradleyja Wigginsa, koji je i uoči Vuelte znao koliko je dobar Roglič i da treba samo, kako to Amerikanci kažu, “skinuti majmuna s leđa”. Srećom, majmun nije bio velik.

No, kako svaka utrka, pogotovo trotjedna, ima svoj uspon i pad, mnogi su bili uvjereni da je Roglič nepovratno puno toga izgubio nakon pada u drugoj etapi koja se vozila na kronometar.

- Ako si dovoljno dobar, ako si dovoljno čvrst, ako si dovoljno uporan, uvijek u tri tjedna ima vremena ispraviti sve pogreške i ja sam ih ispravio.

Izdržao sve pritiske

Pa i onog trenutka kada je obukao crvenu majicu za vodećeg u ukupnom poretku, a bilo je to u 10. etapi, više je nije skidao. Bila je to etapa na pojedinačni kronometar. A ako je istina da je etapa na kronometar utrka istine, onda je Roglič tog trenutka pokazao koliko je dobar.

​Izdržao je sve pritiske koji su dolazili sa svih strana i brojnih momčadi, gotovo do kraja Vuelte, do pretposljednje etape. Imao je skupinu momaka oko sebe koja mu je pomagala.

- Uvijek je dobro znati da oko sebe imaš nekog na koga se možeš osloniti.

A kada bi oni posustali, onda bi Roglič krenuo u obranu svojega prvog mjesta i sačuvao prednost nad veteranom Alejandrom Valverdeom, koji mu je uoči pretposljednje etape čestitao na trijumfu - unaprijed.

- Nisam se najbolje osjećao uoči etape, ni u jednom dijelu etape, ali sam znao da moram ostati na kotaču Valverdea.

I nije ga puštao, od početka do kraja. Pratio je Španjolca na svakome metru te staze s četiri uspona A kategorije.

- Teško sam izdržao etapu, prije svega nakon tri tjedna najviše strada glava, noge te ponesu još onoliko koliko ti treba da bi zadržao ono što imaš u rukama, ali ponekad je glava glavni protivnik. No, ja sam ovoga puta bio spreman, bio sam spreman ne samo voditi momčad i povesti utrku, nego zadržati to prvo mjesto do kraja u Madridu.

Donekle mu je pomogao i sunarodnjak Tadej Pogačar, koji je osvojio tri etape, tri vrlo teške brdske etape, i koji je uz Rogliča bio tvorac slovenske biciklističke revolucije.

- Tadej je veliki talent, sjajan je momak i naš zajednički nastup i dolazak na podij Vuelte je velika stvar. Moglo bi se reći da smo činjenicom što smo bili na podiju ispisali povijest slovenskog biciklizma.

Želim još puno toga

O planovima i budućnosti nije želio previše govoriti, samo je kratko rekao:

- Nema tu previše vremena za odmor, ja želim još puno toga ostvariti.

​Koji će sljedeći veliki potez biti u karijeri Primoža Rogliča, već su naslutili komentatori Eurosporta. Vjerojatno će se pripremiti za Tour jer to vam je kao i u tenisu na određeni način. Postoje još tri velika turnira, ali svi žele osvojiti Wimbledon. Moguće je da će propustiti Giro, da bi se pripremio za novi izazov, a kako je leteći Slovenac u Španjolskoj pokazao da može preletjeti sve uspone i sve protivnike, nema baš previše onih koji bi se kladili protiv njega. Kad nešto zamisli ili zaželi, onda ide do kraja.

Iako će za neke njegov trijumf na Vuelti biti jedan od najvećih u slovenskom sportu općenito, on će biti prvi koji neće stati pred mikrofon da bi rekao - ja sam najveći. I u tome jest veličina Primoža Rogliča.