Rade Malević, proslavljeni odbojkaški igrač, trener i izbornik, boravio je nedavno u Daruvarskim toplicama. Došao je sa suprugom kako bi joj stručnjaci u Daruvarskim toplicama riješili određene zdravstvene probleme.
Malević je u odbojci ostavio dubok trag i kao igrač i kao trener i kao izbornik. Poznat je i po tome kako je u Hrvatskom odbojkaškom savezu, prije 15-ak godina “uvodio red” jer kod njega se red mora znati. Ušao je u bitku u koju se nitko prije njega nije usudio i uspio, uz dosta turbulencija, neke stvari koje nisu štimale postaviti na svoje mjesto.
Samo Bosna i Mladost
Rade Malević porijeklom je Crnogorac rođen u Valjevu 1957. godine. Odrastao je u Sarajevu gdje je živio do 1980. godine kada se preselio u Zagreb. Iako je u sportskoj karijeri prošao doista puno toga, voli reći kako za njega u životu postoje dva kluba; sarajevska Bosna i zagrebačka Mladost. Kada je počeo Domovinski rat, Malević se odmah prvih dana rata prijavio u Hrvatsku vojsku. Kao hrvatski vojnik bio je u Sunji, Nuštru, Turnju, ali o ratu baš i ne voli pričati.
Posljednje dvije i pol godine - priča nam dok sjedimo na terasi kafića Daruvarskih toplica - nije u sportu. Imao je težih zdravstvenih problema, iza njega su tri operacije i sada se, lijepo je to čuti, dobro oporavlja.
Jeste li često bili u Daruvarskim toplicama?
- Uh, teško je to i prebrojati. Sigurno 20-ak puta. I s reprezentacijom Hrvatske, i s Mladosti pa i privatno. Ovdje mi je uvijek drago doći zbog jedinstvenog ambijenta i ljudi koji su nevjerojatno ljubazni i dragi. Čak bih rekao i da te daruvarske ljubaznosti u Hrvatskoj danas nedostaje na nekim mjestima koja su turistička atraktivna. S vremenom sam ovdje dobio i velik broj prijatelja. Ovdje se osjećam kao da sam domaći, ha-ha, priča Malević za Mojportal.hr.
Dakle, volite doći ovdje.
- Gledajte, u Daruvarske toplice su dolazile poznate svjetske reprezentacije poput Australije, Engleske, Švicarske, Crne Gore... Sjećam se kada su se Švicarci bili tu, poslije su sedam dana po Švicarskoj pričali kako su sjajno bili ugošćeni u Daruvaru. Da su čak bili i u jednom noćnom klubu gdje su ih svi častili i nisu morali ništa platiti. To gostoprimstvo koje se doživi u Daruvarskim Toplicama i Daruvaru je nešto što doista treba naglasiti kao njihovu veliku i neprocjenjivu vrijednost o kojoj se, eto, priča i izvan granica Hrvatske.
Rekli ste da ste već dvije i pol godine zbog zdravlja izvan sporta. Planirate li mu se vratiti?
- Svakako planiram. Svoje zdravstvene probleme sam sanirao u prosincu prošle godine tako da sam sada dobar. Čekam da mi se još i supruga u potpunosti oporavi pa ću se onda na nekoliko godina uhvatiti posla.
Treba organizirati sustav
Kako sada ocjenjujete situaciju u hrvatskoj odbojci?
- Malo me brine, da vam iskreno kažem. Recimo, u finalu Prvenstva Hrvatske na terenu su bile dvije hrvatske ekipe, Mladost i Osijek. A ukupno tri Hrvata i devet stranaca. Meni je to nepojmljivo. Nikako mi to nije leglo. Mislim da to treba biti drugačije, da naša djeca zaslužuju više pažnje, više truda oko njih i više povjerenja. Jer znam da su talentirani.
Vi ste i prije rješavali slične probleme...
- Jesam, kroz nekoliko generacija.
I što biste danas napravili da popravite situaciju?
- Vrlo konkretno; treba organizirati sustav tako da mladi uzrasti rade s kvalitetnim trenerima i da se radi svakodnevno. Ne dva do tri puta tjedno da bi se skupila neka članarina, nego svaki dan, da se stvore pravi igrači. Na žalost, toga nema.
Što je s krovnim organizacijama?
- Ne vidim da se netko od njih bavi tom problematikom. I to od najviših razina, od Hrvatskog olimpijskog odbora preko Ministarstva sporta pa na niže. Prije par godina sam to rekao na televiziji, da ovo neće biti dobro i da ćemo imati problema. I sad u finalu hrvatskog prvenstva imate tri Hrvata na terenu i devet stranaca. U Mladosti dvojica i u Osijeku jedan.
U odbojci ste od malih nogu, kad ste se počeli?
- Od 12. godine sam u odbojci, dakle, 53-54 godine se bavim tim sportom.
Možete li usporediti to vrijeme kada ste ušli u odbojku i današnje? Koliko su se stvari promijenile?
- Što se tiče financija, isto je bilo skromno, ali je bilo redovito i znalo se da će dogovoreno biti i isplaćeno. Danas imate puno slučajeva gdje igrači nakon završene sezone završe na sudovima i traže isplatu svojih ugovora. Prije je bilo više kvalitetnih trenera. Sportski sustav je nešto drugačije funkcionirao. Termini za treninge nisu bili upitni kao što je to danas, dakle uvjeti rada su bili maksimalno dobri. I danas imate dobre uvjete, imaju ih i Mladost i Osijek, ali nema rezultata. Sve je manje naših mladih igrača.
Dobro, prije je tjelesna kultura bila dio svakodnevnog života, djeca su na igralištima čekala red za košarku, nogomet i ostale sportove. Ali i nije postojala današnja digitalna čarolija.
- Naravno. Tehnologija čini svoje, ali dat ću vam primjer. U Sloveniji djeca od prvog do osmog razreda svaki dan imaju tjelesni. Svaki dan. Zatim Francuska, također, koja još ima i te svoje famozne sportske kampove. Pa Italija... A kod nas je tjelesni u školi dva puta tjedno i to, ono, tko dođe, dođe. Mislim da je tu osnovni problem jer ne postoji adekvatan pedagoško-sportski odgoj. I naravno da će djeca radije uzeti mobitel u ruku, nego loptu. Rekao sam, na takve stvari baš nitko u državi ne reagira. Šteta je to.
Smatrate li vi da je ogroman novac koji se vrti oko nogometa zapravo gurnuo uvjetno rečeno manje sportove prema margini?
- Volim i ja nogomet i nemam ništa protiv njega, ali mislim da ima dovoljno i djece i prostora i za druge sportove, ali to samo treba na vrijeme selekcionirati. Nisu svi za nogomet, nisu svi za košarku ili odbojku... A ne vidim da se netko u sustavu time ozbiljno bavi. Za početak bi u školama trebalo povećati satnicu tjelesnog.
Rekli ste da se uskoro planirate vratiti trenerskom poslu. Jeste li već u kontaktu s nekim?
- Ne, u ovom trenutku nisam. Neke pozive sam imao, ali morao sam se zahvaliti. Zbog privatne situacije nije bio trenutak da razgovaram ozbiljno s ljudima, ali vjerujem da će se sve stabilizirati krajem lipnja i da ću onda moći ući u ozbiljne razgovore.
I dalje sanjam kamenu kućicu
Budući da ste već prije “uvodili red” u Savezu, možda bi, budući da imate ogromno iskustvo i ugled, bilo bolje da dobijete neku poziciju s koje biste mogli posložiti stvari tako da se unaprijedi hrvatska odbojka?
- Da, pokušavao sam promijeniti stvari nabolje na normalan ljudski i sportski način. Na žalost, po mom mišljenju nije išlo baš kako bi trebalo. Ali reći ću vam dva imena. Imate Igora Omrčena, koji je svjetski poznat igrač. Prije tri godine se vratio iz Japana i nitko ga još nije pozvao na razgovor da pomogne hrvatskoj odbojci, dok on strahovito puno može pomoći jer ga znaju svi u odbojkaškom svijetu. Zatim, Inoslav Krnić, vrhunski lik, ima trenersku diplomu. Njega također nitko ne kontaktira. Ne znam zašto nema prostora ili želje da se takva imena i takva struka uključe u rad za spas hrvatske odbojke. Pustimo mene i stavimo me potpuno po strani. Imamo, dakle, sjajne, mlade, ugledne, vrhunske i stručne ljude koje nitko ne zove. Zašto?
Dakle, problem je kadroviranje.
- Da, naravno da je problem kadroviranja i kadrova.
Kad ste već tako često u Daruvaru, koji također ima odbojkašku tradiciju, biste li i ovdje mogli pomoći?
- Ne mogu reći da nisam sudjelovao u nekim stvarima vezanim za odbojku u ovom krajevima. Pa i Davor Meringer mi je bio asistent u Mladosti, u reprezentaciji, kasnije i u Kuvajtu. Meringer je sa svojom ekipom bio i prvoligaš u Hrvatskoj. Daruvar je išao dobrim putem, imaju tu djecu, a sad... Mladost sad ima dobrog 205 centimetara visokog Daruvarčanina Svena Jakopeca. Meringer ga je prije dvije godine odveo u Mladost. Tu je i Daruvarčanin Stanko Stanković, za kojeg tvrdim da je jedan od potentnijih igrača koji još igra i poziciju četvorke, a takve četvorke kao što je on nema u Hrvatskoj. Sad je u Mladosti i odličan je.
Prije 15-ak godina su vas pitali gdje se vidite za 10-ak godina pa ste rekli: “Vidim se u jednoj kamenoj kućici od 60-ak kvadrata u Dalmatinskoj zagori.” Prošlo je pet godina od “zadanog roka”, jeste li ostvarili svoj san?
- Moja je žena Dalmatinka iz Dalmatinske zagore, bila je vrhunska odbojkašica i da, i dalje se vidim u jednoj kamenoj kućici od 60-ak kvadrata. Međutim, život nosi neke svoje probleme koje ne možete ni predvidjeti ni spriječiti. Samo dođu pa se borite s njima. Ali vizija je još uvijek tu, samo sam u nju dodao još malu brodicu od 4-5 metara i to je to. Ne treba mi baš ništa više od toga - zaključio je Rade Malević za Mojportal.hr.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....