Uhvatili smo je telefonom u Luxembourgu, tamo gdje smo je i očekivali doduše, jer u tom joj je gradu boravišna adresa posljednjih pet godina.
- Evo, taman sam u fazi pakiranja - javila se Maja Poljak, jedna od najboljih hrvatskih odbojkašica svih vremena.
Jasno, vrijeme je godišnjih odmora, pa je logično zaključiti da je to razlog zašto se spremaju torbe.
- A, ne, ne. Ne pakiram radi godišnjeg odmora, već povratka u Hrvatsku. Za stalno!
E, to je već iznenađenje...
- Odlučila sam nakon dugo godina u inozemstvu, točnije nakon 22 godine, vratiti se doma. Velika je to životna odluka i iza mene je poprilično turbulentno razdoblje zbog svih obaveza i raznih emocija koje je ta odluka izazvala. S druge strane, veliki sam ljubitelj odbojke i s ovakve pozicije nije jednostavno otići, ali srce me vuklo kući i ipak sam prelomila.
Šef odjela evenata
Poljak se, otkako je zaključila igračku karijeru 2017. godine, odmah prebacila u urede Europske odbojkaške federacije (CEV), a ova posljednja rečenica nekako vuče na to da ne ostaje u odbojci. Ili smo krivo protumačili?
- Vidjet ćemo. Radila sam pet godina kao šef Odjela za organizaciju evenata u CEV-u i za početak sam odlučila si dozvoliti da odradim ovu selidbu bez pretjeranog maltretiranja, koliko je to moguće jasno, i da se smjestim nazad u Hrvatsku bez intenzivnih stresova. Nakon toga ću napuniti baterije pa vidjeti. Neki razgovori jesu u tijeku, pa kad dođe na red i o tome ćemo nešto više.
Sve u svoje vrijeme, reklo bi se. Uostalom, glavni razlog našeg poziva bila je aktualna ženska odbojkaška reprezentacija Hrvatske i njezin uspjeh s osvajanjem Challenger Cupa te posljedičnim plasmanom u Ligu nacija (VNL) sljedećeg ljeta. Maja je s onom ranijom generacijom bila dugo godina dio reprezentacije, dapače pospajala je ona nekoliko generacija s obzirom na to koliko je dugo igrala u “kockastom” dresu te bila i kapetanica, pa je svakako meritorna da dâ svoj sud o uspjehu sadašnjih igračica u nacionalnoj selekciji.
- Pa, moram odmah priznati da sam malo zakazala što se tiče gledanja utakmica, jednostavno iz tih spomenutih razloga s pakiranjem, ali sam kroz rezultate svakako zdušno pratila tijek zbivanja u Zadru. I prije svega, izrazito mi je drago da je naš Savez napokon mogao organizirati natjecanje u Zadru poslije svih odgađanja radi silnih komplikacija uz Covid.
Maja će najbolje znati o tim komplikacijama jer u svom se poslu u CEV-u upravo s time sudarala posljednje dvije godine, budući da je njezina izravna nadležnost bila organizacija najvažnijih događaja, poput završne faze muškog i ženskog EP-a, završnice Lige prvaka, olimpijske kvalifikacije...
- Bilo mi je pogotovo drago što smo imali priliku surađivati na posljednjem EP, kojem je i Hrvatska bila jedan od domaćina, ali ostala je velika žalost što zbog Covida nije bilo mogućnosti da dvorana u Zadru bude otvorena za gledatelje. I sad je bio malo nezavidan termin jer su ljudi na odmorima ili okrenuti vanjskim aktivnostima, ali svejedno su uspjeli organizirati uspješan event. I od kolega s kojima surađujem u FIVB-u, dobila sam velike pohvale za hrvatski savez i domaćinstvo Challenger Cupa.
A još je ljepše što je sve završilo i domaćim, hrvatskim slavljem koje nas je stavilo uz bok odbojkaškim velesilama poput Brazila, SAD-a, Kine, Italije, Srbije...
- Da, jako mi je drago vidjeti da su djevojke uspjele izboriti plasman u elitu svjetske odbojke i vjerujem da je to posljedica dugogodišnjeg rada i uvjeta koje je HOS s uspio omogućiti, pa, između ostalog, i dovesti strane stručnjake. Puno je truda tu uloženo da bi djevojke imale nesmetane pripreme za rad i razvoj.
Kakva ljubomora!?
Iako je prošlo dosta vremena od Majine posljednje utakmice za reprezentaciju, a danas su “unutra” redom mlade cure, ipak ima u sadašnjoj ekipi i onih s kojima je Poljak dijelila teren.
- Jesam, imala prilike igrati sa Samantom Fabris, poznajemo se dobro i, jasno, javila sam se, čestitala, izmjenile smo par poruka. Bilo mi jako drago vidjeti da je ona fenomenalno igrala, imala je 30-ak poena samo u finalu te bila, kao i obično, veliki nositelj pobjede nad Belgijom. Stvarno sam sretna i zbog nje i ostalih cura, neke od njih sam vidjela, onako, “u prolazu” kad sam ja bila pri kraju svoje reprezentativne karijere. Kao što i priliči, imale su i imat će i dalje u meni velikog navijača, iako sam s obzirom na funkciju u CEV-u trebala biti neutralna, ali srce se u takvim situacijama ne može isključiti.
Koliko će plasman u VNL značiti i curama u reprezentaciji, ali i cijeloj hrvatskoj odbojci, jer to je veliki korak prema gore?
- Definitivno je to veliko, elitno natjecanje koje sa sobom nosi i velike organizacijske pritiske, pa će Savez sigurno imati pune ruke posla. S druge strane, lijepa je stvar da djevojkama nudi veliku priliku za napredak. Igrat će se preko ljeta, nakon završetka klupske sezone jer kalendar je nemilosrdan prema sportašima, ali to je idealna prilika za dobiti dodatno iskustvo, nastaviti napredak i nastaviti raditi. I samo igranje protiv tako jakih reprezentacija može pomoći da se približimo njihovoj razini i da svakom utakmicom i natjecanjem budemo bliže svjetskom vrhu. Mlade igračice imaju priliku iz prve ruke osjetiti najbolju odbojku jer kroz te utakmice može se puno napredovati, to je neizmjerno iskustvo.
Ne mislimo ništa negativno, no ima li možda male “ljubomore” što i Maja nije nikad prije dobila takvu priliku, za igrati takve utakmice s reprezentacijom?
- Ma ne, ne postoji prostora za ljubomoru, toga ne postoji u mom kodu i načinu funkcioniranja, ha-ha. Meni je neizmjerno drago da su djevojke dobile priliku raditi u tako skladnim uvjetima koje im je sada Savez omogućio. Istina, ima nešto žalosti što smo se mi, kada smo imali nekakvog potencijala, mučili s nekim težim financijskim situacijama u Savezu, ali drago mi je da je na nekog napokon došao red i moram pohvaliti još jednom rad HOS-a i predsjednika Ante Bakovića. Znam da postoji ogromna motivacija i želja s njegove strane i divim mu se jer ako nešto kaže i obeća, onda se može očekivati minimalno to, a vrlo često i još malo više. Tako da kapa dolje za njegov rad i ljude s kojima se okružio. Postoji puno sposobnih i radišnih ljudi u savezu koji sad curama omogućuju što bolje uvjete i rezultati se vide.
Europsko srebro sa 16
Upravo je Baković prije koji dan u razgovoru za SN upravo istaknuo kako mu je neizmjerno žao što “jedna Maja Poljak, najbolji centar svijeta u svojoj generaciji, s reprezentacijom nije ništa osvojila”. Doduše, tu je bronca s Mediteranskih igara 2009. godine, ali ako ćemo MI klasificirati kao “manje” natjecanje, onda srebro s Europskog prvenstva iz 1999. to nikako ne možemo. Da, Maja Poljak doista je već tada bila dio reprezentacije, dok su još igrale Barbara Jelić, Nataša Osmokrović, Irina Kirilova, Jelena Čebukina... Ali nije za zamjeriti ako se to smetne s uma, jer imala je Maja tada tek 16 godina i tek je počinjala svoju karijeru.
- Nije to za zamjeriti, niti ima potrebe to isticati, doista, jer moja je uloga tada bila samo perspektivne igračice koja je više zapravo samo trenirala tada s velikim igračicama u reprezentaciji. Uostalom, koliko se sjećam nisam ni ulazila ni u jednoj utakmici na tom EP, tek par mjeseci kasnije na Svjetskom kupu debitirala sam za seniorsku reprezentaciju.
I poslije toga praktički više nije izlazila iz reprezentacije sve do kraja karijere. Kroz sve te godine kasnije, silno je Maja željela i konkretan rezultat, u obliku medalje, pogotovo što je na klupskom planu osvojila sve moguće i nemoguće trofeje i individualna priznanja. No, njezino doba u reprezentaciji uglavnom je bilo prožeto frustracijama, kako sada gleda na te dane?
- Kod takvih stvari, koje koliko god djelovale frustrirajuće, postoje dvije mogućnosti. Prva je da digneš ruke od svega i budeš izrazito rezigniran. Druga je nastaviti se boriti. Ja sam izabrala ovaj drugi scenarij i mislim da je to bolje bilo za mene jer bez obzira na sve, rad s reprezentacijom mi je omogućio kontinuitet rada na terenu, omogućio mi da bolje igram i u klupskoj odbojci pa mi je time pomogao da osvojim i sve medalje u klupskim natjecanjima. Da, žao mi je što nismo uspjeli s reprezentacijom doista otići na višu razinu, ali eto, spomenula sam već, u razdoblju u kojem sam igrala, situacija u Savezu bila je kompleksna, financijski izrazito teška. Mi smo se, nažalost, borili s puno prepreka i teških logističkih izazova koje smo imali, ali smo pokušavali uvijek dati sve od sebe. Meni se, mogu to reći, vratilo kroz klupsku odbojku, a zapravo me i s ljudske strane naučilo da se snalazim i borim u teškim situacijama, pa i sada u poslu u CEV-u. I tu sam se nalazila u raznoraznim situacijama koje nisu bile jednostavne, pa nikad nije bilo odustajanja, a to su me, eto, i sport i reprezentacija naučili. Sve ima svoje zašto. Ali, drago mi je da djevojke sada imaju prave uvjete i da rade s dva izvrsna stručnjaka i da se napredak vidi.
Nova stranica u životu
Ta dva stručnjaka su stranci, koji su očito jedan dio slagalice u ovom uspjehu?
- Apsolutno, Daniele Santarelli ranije i sada Ferhat Akbaš dva su mlada perspektivna trenera, ali već imaju dobre rezultate iza sebe. Ogromna je vrijednost HOS-a što su prvi prepoznali talente, koji možda nisu bili prepoznati od strane drugih, jačih saveza i reprezentacija, i da ih se uspjelo privući u hrvatsku odbojku. Jer, igrački imamo nevjerojatan izvor talenata i predispozicija kakve rijetko koja država ima, a sad su se stvorili uvjeti za rad, pa je tu i stručni stožer... Sve što se dogovori ispoštuje se. Ostavlja se lijepa slika našeg saveza i sretna sam što su i rezultati stigli i svi možemo biti jako ponosni na ovaj rezultat jer to je posljedica dugogodišnjeg projekta.
A jedan od svojih dugogodišnjih “projekata” i Maja Poljak privodi kraju. Okreće novu stranicu u životu, a to će je ubuduće dovesti još bliže, barem geografski ako nikako drugačije, i hrvatskoj odbojci. Što je sigurno dobra vijest.
- Pakiranje je pri kraju, stan se praktički ispraznio jer većina stvari iz Luxembourga dosad je već krenulo put Hrvatske i sada više nema koraka unatrag. Krajem kolovoza sam natrag - s neskrivenom dozom veselja u glasu govori Maja o skorašnjem povratku doma.
Uostalom, shvatili ste i iz teksta, kod Maje nema predaje, samo borba, pozitiva i pogled prema naprijed. K tome, dosad je malo kad u karijeri griješila, sigurno neće ni sada.