Ostao je među posljednjima na terenu, mirno sjedio u stolcu i skidao bandažnu traku s prstiju. Pomalo zamišljen, lica koje ne otkriva baš puno emocija, iako je to bio samo privid.
- Baš mi je drago, jako drago što smo ostali u ligi - razvukao je osmijeh zadovoljstva.
Koju minutu ranije završila je važna utakmica u borbi za ostanak u odbojkaškoj Superligi, ali ujedno i utakmica koja je njemu, Igoru Omrčenu, možda bila oproštajna. Ako i jest, bio je to lijep način za zaokružiti priču. U dresu svog matičnog kluba, Splita, kojeg je spasio od ispadanja u niži rang, sa 43 godine i 27 poena.
Makar, ako ćemo iskreno, zaslužio je on i puno atraktivniji oproštaj, s puno više spektakla, s mnogo više dekora, vatrometa i fanfara, uz punu dvoranu i “standing ovations” te u utakmici puno vrjednijeg uloga. To bi bilo ipak primjerenije za najboljeg odbojkaša što ga je Hrvatska ikad imala.
Malom je anegdotom to dočarao i delegat Krunomil Vedriš, koji je svojevremeno bio dugogodišnji međunarodni sudac, pa tako na europskim utakmicama sretao Omrčena, dok je još igrao u talijanskoj Macerati.
U momčadi su s njim bili Podraščanin i Stanković, koji su s reprezentacijom Srbije osvajali svjetske i europske medalje, igrali OI. Ali, njima i svim Talijanima kapetan je bio Omrčen. Kad bi ga vidjeli, svi bi stali i klanjali mu se.
Igrački kraj ili ipak ne
Takva je, naime, Omrčen bio igračka veličina, a isti taj Omrčen možda je, eto, igračku karijeru zaključio utakmicom na parketu dvorane u Trnskom, u borbi za ostanak u najvišem razredu hrvatske odbojke. Makar, njemu to sigurno ne smeta, jer odbojka, igra, lopta, biti na terenu, ono je u čemu uživa još uvijek, a ne okruženje.
- Jednom kad ti odbojka uđe u krv, ostaje zauvijek - kazat će 43-godišnji Splićanin.
I baš zato ni sada nije 100 posto sigurno da mu je ovo bila doista posljednja utakmica. I sâm je, uostalom, mislio da je odigrao svoju posljednju utakmicu još prije skoro tri godine, pa se, eto, ove sezone opet aktivirao.
- Ha - opet se osmjehnuo na izravno pitanje je li ovo bio kraj.
- Mislim da je, da mi je bila zadnja, ali...
Ali?
- Realno, fizički se dobro osjećam, nemam tu nikakvih problema - rekao je Igor, aludirajući da bi zapravo bez problema mogao igrati i dalje.
- Nisam ove sezone planirao igrati, ali s obzirom na to da je, eto, trebalo uskočiti, dati klincima u klubu na sigurnosti i spasiti se od ispadanja, to sam učinio. I bilo mi je zadovoljstvo.
Ali, očito se time opet probudio igrački žar i “vječni natjecatelj” u Igoru, jer otišao je on u razmišljanjima i malo šire.
- Mi i ovakvi, sa mnom u terenu, vjerujem da smo vrijedni biti među četiri u Superligi...
Možda više ne izgleda onako ubojito kao prije desetak godina, možda ne zajedri zrakom onako elegantno kao nekad kad se odrazi iz druge linije, ali još je itekako opasan za protivničke obrane. I puni, pravi skok-servis je i dalje tu, ono kad izbaci loptu skoro pod strop dvorane pa se u skoku izvije sa svih svojih 208 cm visine i zafitilji loptu preko. Za Ivu Karlovića govorili su da servira s trećeg kata, tako nešto je i ovo u odbojkaškoj verziji.
Nisam sumnjao u ostanak
Uglavnom, za hrvatske prilike još uvijek i više nego dovoljno. Igor je igrao u šest utakmica ove sezone, veći dio u drugom dijelu sezone, kada je bilo jasno da klubu gori pod petama. Od tih šest, u pet je Split pobijedio (od ukupno svojih sedam pobjeda u sezoni), zaključno s ovom protiv Medicinara Trnje u 22. kolu. Cijela se sezona, na kraju, svela u tu jednu, posljednju utakmicu jer je pobjednik osiguravao ostanak, a poraženi gubio status u Superligi.
- Ja, zapravo, ni u jednom trenutku nisam sumnjao da ćemo ostati u ligi. Jer, proučili smo raspored, pripremili se, odnosno i ja sam se pripremao za utakmice koje je trebalo pobijediti. Imali smo poprilično čistu računicu što se toga tiče i, srećom, uspjeli smo. Osobno, jako mi je drago što će Split ostati superligaš i dogodine, tu se naslanjam na ono što sam već govorio o našoj djeci iz kluba i njihovom razvoju. Mi smo klub koji daje priliku mladima, za razliku od nekih drugih koji se to boje ili dovode polovne strance. Nama je ovo bila godina tranzicije, prvi dio sezone igrali smo s jednim kadetom i dva juniora, što je bilo sjajno iskustvo za njih. Dakle, uspjeli smo u tome da naši klinci dobiju određeni broj utakmica u Superligi, a istovremeno smo opstali u Superligi, tako da smo supersretni - ističe Omrčen.
Ova posljednja utakmica ipak nije bila za mlade, pa su “stare kosti” preuzele glavnu ulogu, Omrčen (43), Ivan Ćosić (40), Dell’Orco (32), Glaurdić (32)...
- Da, ovo je bila utakmica u kojoj je važno bilo i iskustvo. Makar, eto, igrao nam je “mali” Bruno Doljanin od 17 godina na sredini, tehničara Ivana Barića, koji ima 21, ja i dalje smatram mladim. Tako da bilo je tu i mladosti i zato sam baš sretan što smo ostali. Mislim da smo zaslužili, i da će se ovaj naš put i rad s mladima isplatiti u budućnosti.
A dogodine...
- Nadam se da ćemo sljedeće sezone ipak biti malo kompetitivniji, da ćemo imati bolji roster, bogatiji, odnosno da ćemo osvježiti malo ekipu, uz naše kadete i juniore dovesti nekog igrača sa strane da nam da ruke i da nećemo strepiti do posljednjeg kola za ostanak.
Bit će im tu i dalje Igor Omrčen na raspolaganju. Možda kao igrač, možda ne, ali svakako u klubu. Odnosno, kako je trener Splita, Fabijan Ćosić, podvukao:
- S Igorom se nikad ne zna. Ima već dvi godine kako je reka’ da neće više igrati, a, eto, vidite ga...
