Taman negdje kada je Andrej Kramarić u Rotterdamu namještao loptu za izvesti kazneni udarac, Hrvatska je u Zadru slavila. Nije unaprijed slavila gol, već je slavila kraj i pobjedu. Da, nije nogometna reprezentacija tada još završila posao, dapače na koncu je morala i u produžetke, ali zato je naša odbojkaška reprezentacija u dvorani Krešimira Ćosića to vrijeme mogla odahnuti. Jer uspjeli su svoju prvu pobjedu u Zlatnoj ligi ove sezone spremiti u džep.
I odbojkaši su, doduše, morali “dodatno” raditi, protegnula se njihova utakmica na pet setova i na ukupne 122 minute, baš kao otprilike i nogometni okršaj na De Kuipu, ali ono najvažnije - obje su naše reprezentacije kraj dočekale kao pobjednici. Nije odbojkaški trijumf tako velik i značajan u usporedbi s nogometnim, ali imat će i odbojkaši svoj Final Four uskoro (24. i 25. lipnja, također u Zadru), a možda ih upravo partija od srijede navečer, riječima pokojnog Ćire, galvanizira da u sljedećim utakmicama srede i ostale suparnike. Jer pobjeda je ostvarena pod neuobičajenim, skoro pa “nenormalnim” okolnostima i zbog toga je sasvim posebna.
A ako je Bruno Petković bio junak među junacima u Rotterdamu, zadarski junak, štoviše junačina, odaziva se na ime Hrvoje Pervan. Jer 28-godišnji Splićanin odigrao je maestralnu utakmicu na poziciji koju inače ne igra. On je po vokaciji libero, a protiv Sjeverne Makedonije prisilno je prekvalificiran u tehničara, dizača ili organizatora igre, koji vam je već naziv draži.
I kad smo već krenuli povlačiti paralele s nogometom, mogli bismo reći da je Pervan inače kao odbojkaški libero nešto poput Joška Gvardiola ili, još bolje, poput Dominika Livakovića, zadužen primarno za obrambene zadatke, a da se u srijedu transformirao u odbojkaškog Luku Modrića. Jer organizirao je igru, razigravao suigrače, distribuirao im lopte lijevo-desno, namještao “penale”...
- Pa, dobro, može i tako, rekao bih zapravo da je to kao da golmana stavite u napad, pa zabije dva gola - odmah nas je dopunio Hrvoje, dok je ispijao prijepodnevnu kavicu u Zadru.
Nije da me sad moraju častiti
Dobio je, zajedno s ostalim reprezentativcima naravno, u četvrtak zasluženi slobodan dan, bez treninga, nakon što je prethodnu noć prespavao snom junaka.
- Jesam, dobro sam spavao, pogotovo nakon pobjede jer svi su zbog toga sretni i zadovoljni. A sad junak... Ne mislim tako, sve je to mislim normalno, a svi smo kao momčad dobro odigrali.
Ipak to malo izlazi iz granica normalnog i uobičajenog?
- Ma, igrao sam ja i prije na poziciji dizača, dapače tako sam počeo karijeru, a tek kasnije sam se prebacio na libera. Zato mi nije bilo tako strano igrati, makar za ovaku jaču utakmicu i nakon toliko vremena, bilo je ipak malo čudno. Ali, eto, rekao bih da nisu toliko dizanja bila dobra, koliko su suigrači to iskorigirali - skroman je ostao Splićanin, makar smo sigurni da bi Đirlić, Zeljković, Mihalj i svi ostali redom, rekli da je obrnuto.
- Čestitali su svi, ali ništa više od toga, nije da me moraju sada častiti jer, kažem, sve je to normalno. Ne sjećam se kada sam zadnji put igrao dizača baš cijelu utakmicu, vjerojatno još dok sam bio u Kaštelima. Kao junior? A, ne, ne, i kasnije, igrao sam tri-četiri sezone u Kaštelima dizača. Sad se ne mogu sjetiti točno godina, ali otišao sam na posudbu u Split i onda kad sam se vratio s posudbe, otad sam libero. To je negdje otprilike 2015., 2016. tako nešto, do tada sam bio dizač.
Morao je opet preuzeti tu ulogu jer se reprezentaciji dogodio peh da su se oba trenutačna tehničara, Petar Višić i Bernard Bakonji, ozlijedila unutar četiri-pet dana. Stigao je u međuvremenu Ivo Mustapić kao pomoć, ali umjesto da 18-godišnjaka gurne u vatru, izbornik Cedric Enard odlučio se na drugi plan.
- Vjerojatno su mu rekli ljudi iz stožera da sam igrao dizača prije, doduše i na treninzima sam i inače znao uskočiti kao dizač i biti neka alternativa, kada je zatrebalo. I, eto, trener je odlučio da krene sa mnom, pa kako bude. Pričao je sa mnom ujutro na dan utakmice, uspio sam odraditi dva treninga kao tehničar, makar ni to nije bilo pravo uigravanje u smislu da smo imali šestorku koja se uigravala na jednoj strani, već smo se rotirali.
Kako je reagirao kad mu je Enard otkrio plan?
- Čak i mirno. Pitali su kasnije svi imam li tremu, ali nije je bilo, sve je meni bilo normalno. Praktički nisam imao što izgubiti, već samo dobiti, pa me to umirivalo. Višić i Bakonji su mi dali neke savjete, ali trener i cijeli stožer rekli su mi da samo igram opušteno, da se ponašam kao na treningu. Prošli smo neke finese što se tiče taktike, da pokušamo nešto i to je to. Rekli smo idemo se boriti pa što bude. Estetski za tehničara možda to nije izgledalo nešto, ali kroz borbu smo kao momčad nadoknadili te neke nedostatke.
Štoviše, uspio je kroz utakmicu odigrati i prvi tempo sa srednjim blokerima. Recimo, kada je u suradnji s Ivanom Mihaljem osvojio poen, skakao je od sreće kao malo dijete. Jer za izvesti tu akciju ipak trebao malo uigranosti dizača i centra, odnosno nije to nimalo jednostavno kako izgleda.
- Istina, ali nekako je ispalo dorbo. Što je najbolje, igrao sam s Mihaljem u Kaštelima, jednu polusezonu. Nije da smo se mi tad nešto uigrali, ali eto pomoglo je i to “poznanstvo” od ranije.
Snimka će na hard disk
Na koncu, dobio je Hrvoje brojne pohvale za obavljeni posao, pa i savjete da možda razmisli da se za stalno vrati na dizača?
- Ne znam, nisam siguran. To je sad ovako dobro ispalo, tko zna kako bi bila sljedeća utakmica.
No, s obzirom na to da mu je s Mladosti, u kojoj je proveo drugu polusezonu i s kojom je osvojio PH u onom povijesnom preokretu s 0-2 na 3-2 protiv Murse, istekao ugovor i sada traži novu klupsku sredinu, neće biti zgorega staviti u CV da je igrao i tehničara za reprezentaciju.
- To, svakako, dapače sad me zezaju da mi je bolje tražiti klub kao tehničar nego kao libero. Kako god, snimku utakmice ću spremiti i sačuvati na hard disk da je imam. Ako ću je htjeti pogledati, jedan klik i tu je.
Je li tijekom utakmice bilo situacija da zaboravi koju poziciju igra, pa da instiktivno krene na prijem servisa?
- Čak i nije, iznenađujuće da me nije nijednom povuklo u zonu 5. ha-ha.
Kao tehničar je, pak, morao i servirati, a to je element koji kao libero nikada ne radi.
- To ne treniram ni u klubu, već samo prijem servisa, tako da doticaj sa servisom nisam dugo imao. A ništa, na utakmici je zato bilo samo da servisom prebacim mrežu i to je to.
Upisao je Hrvoje i poen, svoj jedini, i to na temelju bloka. Ni skakanje u blok mu inače nije u opisu posla, a sada se kroz pet setova itekako naskakao.
- Ha, nekako je išlo. Doduše, poslije utakmice je bilo teško, noge su boljele, odnosno mišići koji nisam koristio dugo jer mi kao liberu nisu trebali. Ali, tijekom utakmice ne razmišljaš o tome, nosi te igra i samo ideš dalje.
Rastužili su tako Pervan i suigrači Makedonce, koje će sigurno još neko vrijeme peckati činjenica da su izgubili od momčadi koje je igrala bez, uvjetno rečeno, tehničara. Hrvatski odbojkaši, pak, gledaju prema dalje jer u nedjelju (20.00) imaju sljedeću utakmicu, u Zadar dolazi Belgija. Zna li se već plan za taj dvoboj, što će igrati Hrvoje?
- Stvarno ne znam. Višić i Bakonji su i dalje tu s nama u Zadru, rade rehabilitaciju, ali ne znam kakvo je stanje s njima i hoće li biti spremni. A ja, budem li i na klupi, bit ću podrška. Važno je da pobijedimo i pri tome nije bitno tko počne utakmicu, nego tko završi.
Enard nije odstupio od plana
I u srijedu je tako, recimo, kroz utakmicu rotirana cijela napadačka linija. Počeo je Đirlić na dijagonali, a Zeljković i Šestan na primačima, a utakmicu su zatvorili Cvanciger kao korektor te Marelić i Hanžić kao primači. Za pravog, klasičnog tehničara takve promjene nisu toliki problem, no Pervanu se možda sve tu malo izmiješalo. Veza tehničara i dijagonala, primjerice, ključna je spona u napadu...
- Sva trojica koja su ulazila donijeli su svježinu i pomogli. Što se tiče Đirlića, on ipak ima već iskustva, pa ako mu i dođe teža lopta, on će naći način za dobiti poen, nema samo jedno rješenje za tu loptu. Pa ako vidim da je neka teža situacija, radije ću dignut njemu, neka se on bori s tom loptom jer znam da će on naći rješenje. Cvanciger je još malo zelen, pa će nekad glavom kroz zid i na neke teže lopte, ali nije bio problem surađivati ni s jednim. U globalu, u svakog suigrača sam imao povjerenje, kao što su i oni imali u mene.
I kao što mu je vjerovao izbornik Enard. Francuski stručnjak nije odstupio od svog plana s Pervanom kao tehničarom, makar ga je možda tijek meča i mogao pokolebati - gubitak prvog seta, glatko izgubljeni četvrti... No, vjerovao je Hrvoju Pervanu do kraja. I na kraju se povjerenje vratilo u obliku pobjede.