Jakov Gojun ga je nazvao rukometnim Messijem, izbornik Lino Červar ga je opisao kao dečka s dva srca, veliki Magnus Wislander ga je proglasio najboljim na svijetu... Luka Cindrić definitivno je hit Europskog prvenstva. Svojim je igrama ovaj 24-godišnjak zaludio sve, od navijača do suigrača i trenera, ali posebno su na svoga Luku ponosni njegovi Ogulinci, koji su još u studenome počeli pripremati organizirani put u Split kako bi bodrili Cindrića u prvoj utakmici EP-a protiv Srbije.
Obostrana je to ljubav, jer Cindrić u rodni grad, u kojem je napravio prve rukometne korake, dolazi kad god uhvati priliku.
Jedan od onih koji Luku poznaju još iz tih dana kada je kao klinac izluđivao suparničke igrače aktualni je trener rukometaša Ogulina Dubravko Dragičević.
Tata je bio prvi trener
- On je u Ogulinu kao rukometaš proveo pet sezona, igrao je ligu dječaka i mlađih kadeta, potom i Prvu hrvatsku kadetsku ligu. U to je vrijeme RK Ogulin igrao Treću ligu Zapad, a Luka je kao 14-godišnjak bio jedan od najmlađih seniora. U toj sezoni 2008/09. bio je i prvi strijelac seniorske lige, to je jako malo poznato, vidim da to nitko ne spominje - ističe Dragičević.
Nije nepoznato da je Cindrić kao dječak paralelno trenirao rukomet i nogomet. Imao je čak i poziv Dinama, ali se na koncu odlučio za rukomet. Možda na žalost nogometa, ali svakako na sreću rukometa.
- Roditelji su puno s njim razgovarali, a tata, koji mu je bio i trener, definitivno je presudio u korist rukometa. Nitko drugi nije imao utjecaja na njega osim roditelja. Bio je podjednako dobar u oba sporta, ali njegova prva ljubav definitivno je rukomet.
Dragičević se dobro sjeća da je Cindrić već kao dječak bio dominantan u momčadi. No, nećete se u to moći uvjeriti ako slučajno naiđete na zapisnike tih utakmica.
- Bio je najbolji strijelac momčadi, ali se nije htio isticati, tako da su se u mlađim kategorijama njegovi golovi često raspoređivali na sve igrače. Bez obzira na to što je on zabio možda 50-60 posto golova, uglavnom su se u zapisniku pogoci pisali svima da se ne radi razlika među djecom - rekao je Dragičević i još se malo prisjetio kakav je Cindrić bio igrač kao dječak.
- U tom je razdoblju stvarno dominirao, imao je eksplozivnost koju ima i danas, nagle promjene smjera. Jako je puno radio, nije propuštao nijedan trening. U momčadi je vladalo prijateljstvo, a od Luke nikad niste vidjeli da se ističe, da se bahati. Prvenstveno je razigravao druge, a kad bi vidio da ostatku ekipe ne ide, preuzimao je odgovornost na sebe, kao što to radi i danas.
Prije tri godine Cindrić je šest mjeseci čekao ispisnicu iz Metalurga da bi mogao preći u Vardar.
- Vratio se tada u Ogulin i trenirao sa sadašnjim seniorima. To su tada bili klinci od 16-17 godina i on ih je redovito nakon treninga vozio kući, pazio na svakoga od njih, bio im oslonac, uzor... Vodio je brigu i o spremačicama, koje rade do 23 sata, i njih je vozio kući. To samo pokazuje o koliko se jednostavnoj i skromnoj osobi radi. I dan-danas je čvrsto na zemlji. Ništa se kod njega nije promijenilo otkad je postao poznat.
Cindrića su kao dječaka zvali Klica, ali jedan od najboljih rukometaša svijeta danas ne voli taj nadimak.
- Dobio ga je zato što je uvijek bio manji od svih. Mnogi su mislili da mu je visina hendikep, ali svi koji smo tada bili uz njega i pratili ga, znali smo da na kraju to neće biti problem. Luka je imao težak i mukotrpan put, nije imao uz sebe ljude koji su ga gurali, sve je postigao radom i upornošću. Dok je tih pola godine bio u Ogulinu, trenirao je ujutro, popodne i navečer, jako puno je radio na sebi - zaključio je Dragičević.