Bila je to impresivna završnica 50-dnevnog spektakla, ragbijaškog ludila koje je koje je punilo tribine diljem Francuske i držalo zalijepljene pred ekranima brojne ljubitelje ovog sporta po cijelom svijetu. Istina je da finalna utakmica Svjetskog prvenstva nije bila najljepša na turniru, ali to se i očekivalo uz tako veliki ulog. Međutim, dobili smo dvoboj s jednim crvenim i tri žuta kartona, borbu do krajnjih granica, okršaj najboljeg napada i najbolje obrane na svijetu, propuštene prilike te napetost i neizvjesnost do posljednje sekunde. I na kraju te priče, dobili smo Južnoafričku Republiku kao prvu reprezentaciju u povijesti s četiri naslova svjetskog prvaka.
Pobjeda bez polaganja
Obranili su Springboksi naslov u stilu u kojem su odigrali cijelu nokaut-fazu ovog prvenstva. Tri utakmice, tri strašna suparnika i tri pobjede s poenom razlike. U četvrtfinalu su nadigrali domaćina Francusku s 29:28, u polufinalu Englesku sa 16:15 i konačno u subotu najvećeg rivala Novi Zeland s 12:11. Postali su time druga momčad koja je uspjela obraniti naslov, dosad je to uspjelo samo Novom Zelandu 2011. i 2015.
Nisu Južnoafrikanci u finalu napravili nijedno polaganje, ali napad nikad i nije ni bio njihovo najjače oružje. Sve poene su skupili iz kaznenih udaraca, sve u prvom poluvremenu u kojem All Blacksi nisu uspijevali pronaći odgovor na njihovu čvrstu obranu. Bili su Novozelanđani nervozni od samog početka, već u drugoj minuti je Shannon Frizell dobio žuti karton i desetominutnu kaznu zbog prekršaja, a onda se u 27. minuti dogodio trenutak koji je možda i presudio finale. Kapetan Novog Zelanda Sam Cane ramenom je grubo ušao u glavu suparnika i dobio crveni karton, što je značilo da će Blacksi do kraja utakmice na terenu imati 14 igrača.
I takvi su, međutim, zaigrali puno aktivnije u nastavku, shvaćajući da pri zaostatku 3:12 više nemaju što izgubiti. Smanjili su do kraja poluvremena iz kaznenog udarca na 6:12, da bi u drugom dijelu njihov pritisak urodio plodom i u 58. minuti je Beudean Barrett položio za 11:12. Međutim, Richie Mo’unga je promašio pretvaranje za potpuni preokret, a u završnici je priliku da Novozelanđanima donese vodstvo iz kaznenog udarca propustio i Jordie Barrett. Istini za volju, oba su udarca bila iz vrlo teških pozicija i velike daljine. U drugom su poluvremenu žute kartone dobili južnoafrički kapetan Siya Kolisi i Cheslin Kolbe, što je omogućilo Novozelanđanima da ukupno 20 minuta igraju s izjednačenim snagama, ali nisu to iskoristili.
Južnoafrikanci jednostavno znaju kako se igraju finala. Četvrti put su igrali završnu utakmicu na SP-u i četvrti su put pobijedili, a koliko su čvrsti, govori i podatak da sve do ove subote nijedan suparnik u finalima nije protiv njih uspio napraviti polaganje. Beudean Barrett je prekinuo taj niz, ali slaba je to utjeha Novozelanđanima koji su ostali na tri svjetska naslova.
- Ljudi koji nisu iz Južnoafričke Republike ne razumiju što ovo znači za našu zemlju. Ne radi se tu samo o igri. Naša zemlja prolazi kroz toliko toga i jednostavno smo zahvalni što možemo biti ovdje. Želim reći našem narodu - puno vam hvala, ova momčad pokazuje što možete napraviti. Čim radimo zajedno, sve je moguće, bez obzira u kojoj sferi, na travnjaku ili u uredima. Zahvalan sam ovoj momčadi, tako sam ponosan na nju - poručio je emotivni Siya Kolisi, prvi crni kapetan u povijesti Springboksa.
Poznato je da je Južnoafričkoj Republici bio zabranjen nastup na prva dva SP-a zbog režima apartheida koji, između ostaloga, crncima nije dozvoljavao da se bave profesionalnim sportom. U prvom nastupu na SP-u, 1995. godine, Južnoafrikanci su pred domaćim navijačima došli do naslova, također pobjedom protiv Novog Zelanda u finalu. Taj trijumf je napravio puno na pomirbi razjedinjene nacije i smanjivanju nejednakosti, ali i Kolisi često ponavlja da ta priča još uvijek nije završena.
- Iskreno govoreći, toliko toga ne valja u našoj zemlji, a mi smo posljednja linija obrane. Toliko ljudi je bespomoćno i postoji toliko podjela, ali mi pokazujemo da ima nade. Pogledajte što je sport napravio 1995. godine. Bez tog trijumfa ni ja ne bih bio ovdje. Bilo je puno ljudi prije toga koji su se borili da oni koji sliče meni budu u nacionalnom dresu.
Osvrnuo se Kolisi i na samu utakmicu i kao veliki sportaš odao priznanje suparniku.
- Znali smo da će se Novozelanđani još više podići nakon crvenog kartona. Zato i jesu već godinama tako uspješna reprezentacija. Imali smo jako težak put do ovog naslova. Englezima u polufinalu nitko nije davao šansu, a oni su pokazali tko su i koliko su dobri. Jednako kao i Novi Zeland u finalu. Stvarno sam ponosan na ono što su dečki napravili.
Mi volimo dramu
Igrač utakmice Pieter-Steph du Toit istaknuo je kako se veseli velikom dočeku koji se sprema u domovini.
- Posljednje tri utakmice su bile prilično teške, sve su bile poput finala i u svakoj smo slavili s poenom prednosti. Očito kao momčad volimo dramu. Ali, to nam je i pomoglo posljednjih godina jer pokazuje koliko smo otporni. Čast nam je igrati za cijelu Južnoafričku Republiku - pun je emocija govorio Du Toit.
A emocije na tribinama Stade de Francea nije skrivao ni Roger Federer. Jedan od najvećih tenisača u povijesti pratio je finale sa šalom Springboksa oko vrata, ništa neobično kad se uzme u obzir da mu je majka Lynette Južnoafrikanka. Imao je veliki Roger oči pune suza nakon završetka utakmice, a spustio se kasnije i u svlačionicu i proslavio titulu sa zvijezdama JAR-a.
Južnoafrički izbornik Jacques Nienaber otkrio je pak presudne faktore za novi uspjeh.
- Glavna stvar je da su ovi dečki momčad. Bili su u finalu SP-a i ranije, neki od njih su igrali svoje treće finale. Mislim da je to iskustvo presudilo. Oni su nevjerojatna skupina momaka, svi su ratnici i svi vole Južnoafričku Republiku - rekao je Nienaber.
S druge je strane vladala velika tuga i razočaranje, a najutučeniji čovjek bio je novozelandski kapetan Sam Cane koji je nepromišljenim potezom možda i usmjerio utakmicu.
- Iznimno sam ogorčen i razočaran. Dečki su morali igrati s 14 igrača zadnjih 50-ak minuta i hrabrost koju su pokazali je nevjerojatna, svi su bili apsolutni ratnici. Teško je, ali želim čestitati Južnoafrikancima, obranili su naslov i doista su fantastična momčad. Imali su vraški težak put do finala i uvijek su pronalazili put do pobjede. Ne želim raspravljati o tome je li moj crveni karton bila ispravna ili pogrešna odluka. To se više ne može promijeniti. Na žalost, to je nešto s čime ću morati živjeti zauvijek - istaknuo je Cane.