Jedna od potvrda da se dobar glas naveliko širi o CRO Raceu biciklističkim svijetom svakako je činjenica da je prošle godine hrvatskim cestama vozio aktualni pobjednik Tour de Francea, Jonas Vingegaard. Jednako tako u tu kategoriju neslužbenih priznanja i čestitki Vladimiru Miholjeviću, Luki Mišoviću i ostatku organizacijske družine na dobrom poslu, ide podatak da na posljednja dva izdanja u Hrvatsku dolazi i najbogatija momčad na svijetu.
Da, postoji elitna skupina u World Touru koja broji 18 klubova, ali, kao i u svemu, i među jednakima postoje - bolji, jači i bogatiji. Ineos Grenadiers tako je po mnogočemu za glavu iznad svih ostalih. To je Manchester City biciklističkog svijeta, s procijenjenim budžetom od 55 milijuna dolara, čime engleska momčad čak i za 30% nadmašuje prvu sljedeću momčad. Ne donosi to uvijek i najbolje rezultate, pa Jumbo Visma uzme sva tri Grand Toura u godini, ali će onda Ineos uložiti još više milijuna da bi sljedeće godine okrenuo stvari.
A dio Ineosa je i jedan Hrvat, samo ne na biciklu kao dio rostera vozačke postave, već kao jedan od mnogobrojnih zaposlenika koji brinu za bicikliste. Riječ je o Josipu Rumcu, koji je do ne tako davno i sâm bio natjecatelj, ali s 27 godina prebacio se na život “iza pozornice”. Ovo mu je prva godina kao članu Ineosa, a naravno da su ga šefovi preraspodijelili da bude dio tima na CRO Raceu.
- Prije godinu i pol završio sam vozačku karijeru, pa sam pola godine malo uživao u životu, putovanjima, a onda me bivši biciklistički kolega, s kojim sam ostao u kontaktu, a koji je jedan od direktora u Ineosu, zvao jer su tražili jednog mlađeg dečka za posao. Na prvu, iskreno, nisam pristao, ali onda me opet zvao kada su imali trening kamp na Mallorci u siječnju ove godine, da vidim cijelu tu priču i tamo je sve počelo - otpočeo je Rumac.
Na službenoj stranici Ineosa naveden je kao službeni vozač i carer, što bi na engleskom bilo nešto kao skrbnik ili njegovatelj, a u ovom kontekstu, recimo, najjednostavnije pomoćnik.
- I ovdje, kao i u ostalim ekipama, svi rade sve, uskačemo i pomažemo gdje treba. Ja sam najviše zadužen oko logistike, opreme, pakiranja... Tako je i sada na CRO Raceu, a to sam isto ove godine radio i na Giru, Touru i Vuelti.
Ineos je, rekli smo, top momčad, pa bi analogijom i posao u njoj trebao biti top?
- To je sigurno razina-dvije iznad onoga gdje sam bio kao vozač. Puno sam u ovih godinu dana vidio i naučio pa da se sad s ovim iskustvom vraćam u biciklizam, puno toga bih promijenio i drugačije radio. Recimo, plan treninga, prehrana, pristup biciklizmu i sportu, jer ovdje je sve to besprijekorno posloženo, s funkcijom da biciklisti uspiju. Ima nas 138 zaposlenih, plus 32 vozača, a to su velike brojke. Na Touru nas je bilo 44 u stožeru, ne računajući vozače, a to nema ni jedna druga ekipa. Tri kamiona, jedan kombi samo za kofere, bus, nekoliko osobnih automobila... To su neke druge dimenzije - otkriva Josip dio života unutar elitnog kluba.
- Ne mogu se žaliti, jer eto nakon karijere sportaša okrenuo sam novu stranicu i prvi posao odmah najbolja ekipa na svijetu. S obzirom koliko nas je zaposlenih pa se možemo rotirati, imamo 160 radnih dana kroz godinu, odnosno koje provedemo na putu, što nije tako strašno jer je u intervalima, pa mogu u međuvremenu doći doma u Ičiće i odmoriti se.
Daje li najbogatija momčad i plaću u skladu s renomeom?
- Imamo više od deset vozača koji imaju milijunske ugovore i to dovoljno govori. A i ja sam sa svojim financijama zadovoljan, za početak novog života stvarno odlično. Recimo da ovdje zaradim dosta više nego biciklisti u Continental momčadima.
On je, pak, kao biciklist uspio dogurati do Grand Toura, nastupio je na Giru d’Italia 2020. godine, a sada je u jednoj sezoni povezao sve tri najveće utrke, doduše iz drugačije perspektive.
- Svakako je ovo drukčije nego biti biciklist, daleko opuštenije, tako da je biti s druge strane utrke puno lakše - smije se Rumac.
- Družimo se među ekipama, dijelimo hotele, uvijek ima priča, pa se ode i na zajedničke večere kad se nađe prilika, na kraju utrke zadnjeg dana cijela ekipa ide skupa na party... Mogu reći da sam stvarno sretan i zadovoljan tu gdje sam sada.
Nema, dakle, žala što je prekinuo karijeru već s 27 godina?
- Ne, to ne. Kad vidiš, recimo, da je na Giru dva tjedna konstantno kiša, pa na nekim drugim utrkama snijeg, vjetar, na trećima jake vrućine, stvarno mi to ne fali. Iz automobila gledam i divim se dečkima koji su na biciklu ha, ha. K tome, zadovoljan sam ostvarenim u karijeri, ne žalim za nečim posebno i što se tog rezultatskog dijela tiče, tu ne bih ništa promijenio. Uostalom, i ta sportska karijera dovela me do ovog puta, ostao sam u biciklizmu, što nikad nisam mislio da ću ostati.
Na kraju mu, eto, ne prođe ni dan bez bicikla u bilo kojem obliku.
- Da, jer mi iz stožera, pored posla na utrkama, i sâmi redovito vozimo bicikle ili idemo trčati, tako da na taj način prebolim što ne vozim više utrke. Na Vuelti smo boravili ukupno 29 dana, od toga smo 27 išli trčati...
Ta klupske tradicije drže se i na CRO Raceu.
- Svakako, štoviše, dečke sam vodio tu malo po našim cestama i rutama s obzirom na to da ih dobro poznajem. Išli su trčati Lungomare i bili su prezadovoljni, bili do Lovrana, spavali u Ičićima... Ne može bolje.