Prva etapa CRO Racea, biciklističke utrke kroz Hrvatsku, vožena u utorak od Splita do Sinja, ponudila je zanimljivo nadmetanje i etapnu pobjedu francuskog biciklista Paula Magniera, vozača momčadi Soudal Quick Step, koji je u ciljnoj ravnini za dlaku bio spretniji i brži od nizozemskog cestovnog prvaka Daniela van Poppela i izraelskog vozača Daniela Odeta.
Iz hrvatske perspektive, ipak je zanimljiviji nastup dvojice naših biciklista, koji su u ovoj prvoj "rundi" imali zapažene uloge.
Jedan od njih je aktualni hrvatski prvak Nicolas Gojković, vozač momčadi Pogi Team Gusto iz Ljubljane, koji je kroz cilj prošao kao deseti. Drugu važnu "rolu" imao je njegov suvozač, devetnaestogodišnji Ian Peran, koji je tijekom gotovo cijele etape bio u skupini koja je bila u bijegu, ali je uhvaćena nekoliko kilometara prije cilja.
Mladić rođen u Rijeci, inače Rabljanin, Gojkovićev je suvozač u slovenskoj momčadi. Nažalost, nakon što se istrošio u bijegu, etapu je završio među posljednjima, s deset minuta za pelotonom, koji je skupno prošao kroz cilj. Biciklist koji je ove godine bio četvrti na nacionalnom prvenstvu ipak je s pravom bio pun dojmova zbog jedne od glavnih uloga u etapi:
- Imali smo dogovor u ekipi prije starta etape da "dopeljamo" Nicolasa u što bolju poziciju za sprint i da probamo napraviti nekakav bijeg, u čemu sam i uspio. Grupa se nakon starta u jednom trenu malo usporila i ja sam poprilično lagano odvojio s grupom vozača koja je otišla naprijed.
Ian kaže da je bez većih napora držao tempo u grupi koja se odvojila i u jednom trenutku imala preko četiri minute prednosti:
- Iako zaista nisam neki sprinter i nisam očekivao nešto posebno na prolaznim ciljevima, probao sam dobiti neku bonus sekundu. Da sam uspio s grupom završiti i doći do cilja, imao bih neku šansu za bijelu majicu najboljeg mladog vozača. Nažalost, uspio sam dobiti samo tu jednu sekundu na trećem prolaznom cilju u Sinju. Tu me već pomalo počelo "gasiti", ali sam ipak zadovoljan.
U biciklizmu je situacija takva, bjegovi su u pravilu neuspješni, tako je bilo i ovaj put.
- Istina je, ulovili su nas, ja sam i nešto malo ranije otpao na jednom usponu. Dotad smo se sva šestorica kolegijalno mijenjali, nitko nije "štekao", ali unatoč tome, nismo uspjeli do kraja ostvariti naum. Kad sam počeo "padati", propustio sam par "smjena" i onda su kod jednog mosta dva vozača iz pro ekipa pojačala i nisam više pratio. Najslabije sam "građen" od svih iz grupe, a takvi vozači najviše pate u tim situacijama. Nije mi ipak nimalo žao jer sam barem pokušao.
Ian je, kao vrlo mlad i ne toliko eksponiran vozač, dao nekoliko osnovnih informacija o svojem sportskom putu:
- Dolazim s Raba, počeo sam se baviti biciklizmom za vrijeme epidemije korone, jednu sam se godinu bavio amaterskim brdskim biciklizmom, zatim sam godinu dana bio u BK Zadar kao druga godina kadeta, pa sam prešao u juniorsku ekipu iz Kranja jer u Hrvatskoj baš i nema ekipa koje bi vozile međunarodne utrke. Nakon toga nisam dobio mjesto u njihovoj seniorskoj ekipi pa sam prešao u Ljubljanu. Nažalost, i dalje naši vozači moraju tražiti mogućnosti vani.
Tužna je to situacija, nekad je u Hrvatskoj ipak u biciklizmu bilo više izbora i više kvalitetnih vozača:
- Valjda će se to popraviti. Potrebni su neki veći rezultati da bi se biciklizam opet malo popularizirao kao što je to sada slučaj u Sloveniji, koja je imala posljednjih godina puno dobrih vozača, a sada je to na još jednu puno veću razinu digao Tadej Pogačar. Slovenija sada ima najboljeg na svijetu, a i najboljeg u povijesti. Kod naših susjeda se sada djeca masovno počinju baviti biciklizmom i doslovno nema dovoljno mjesta u klubovima za sve zainteresirane. Da se nama dogodi neki Pogačar, bilo bi slično tome...
Rezultati su tu odlučujući u formiranju takvog "stanja":
- Slažem se, tako nešto je i ideja Vladimira Miholjevića, i ovaj naš CRO Race je put prema tome.
Ian nije u Sloveniji imao previše dodirnih točaka s Pogačarom kao najboljim na svijetu:
- On je dosad ulagao u mlađe kategorije, a od ove godine u seniore, koji su svi u programu "Kolesarskog kluba Rog". Ja sam se zbog biciklizma u koji sam se zaljubio, preselio u Ljubljanu, upisao sam fakultet prehrane i prehrambene tehnologije. Iskreno, malo mi je teško bilo na prvoj godini pa sam promijenio program. Ali, nastavit ću "gurati"...
Ianu je ovo iskustvo bijega na domaćoj utrci dosad nešto najljepše u karijeri:
- Bio sam na neki način u prvom planu, čak sam i tijekom etape na TV kamerama mogao pozdraviti svoj otok i svoju obitelj, oca i majku i sve prijatelje. Nadam se da su uspjeli uhvatiti taj kadar. Ovo mi je u svakom slučaju dosad najljepše iskustvo u biciklizmu.
Ian nije slučajno završio u biciklizmu:
- Zbog tate Jadrana sam počeo, a on je počeo s biciklizmom zbog viška kilograma. Pokazivao mi je svoje slike s utrka, nije me trebao nagovarati. Imam njegovu podršku, kao i od majke Danijele. Sestra Nela mi se bavila triatlonom, a sad igra rukomet u RK Rab. Meni se u jednom trenutku dogodio taj "klik" i zaludio sam se biciklizmom, iako je riječ o vrlo napornom sportu. Do početka listopada sam ove godine napravio 21 tisuću kilometara na dva kotača, koliko mnogi ne naprave autom tijekom godine. Situacija je trenutačno takva da ću se malo više posvetiti fakultetu da izguram tu prvu godinu, ali nema šanse da se ostavim biciklizma. Ne znam što bih bez biciklizma, to je "bolest", to je način života...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....