Ovakav dan se nikada nije dogodio u povijesti hrvatskog sporta. Taj, 29. srpanj 2021. godine, kako god po nas budu završile ove Igre, što se god bude događalo na onima idućima, od Pariza, Los Angelesa, Brisbanea pa nadalje, ostati će vječno zapisan u memoriji svih Hrvata koje vole sport. Čak i onima kojima je svejedno.
U samo nekoliko sati dva zlata i jedno srebro stigla su na hrvatsku kvotu olimpijskih medalja, osvojena su tri odličja, jedno u veslanju, dva u tenisu, a te tri medalje su velike i važne. Svaka je, kvragu, važna. Ove su, međutim, nekako baš posebne, jer su osvojene u sportovima u kojima smo se zrcalili kao favoriti. Ali, što uopće znači na Igrama? Pitajte Simone Biles na koliko je ona medalja računala. I onda se slomila.
Te tri medalje su, zamislite samo to, više nego je Hrvatska osvojila na dvoje Igara, u Atlanti 1996. i u Sydneyju 2000., kad smo se kući vratili s po dvije osvojene medalje na cijelim Igrama. U Atlanti su zlatni bili rukometaši, srebrni vaterpolisti, u Sydneyju je zlato osvojio u dizanju utega Nikolaj Pešalov, a broncu veslački osmerac.
Tri medalje, ta dva zlata i jedno srebro, barem po vrijednosti kovina, zvuče bolje od i od - Barcelone. Koja, ipak, ima nešto širi kontekst za sve nas i drugačiji značaj. Na premijeri smo osvojili srebro košarkaša te dvije bronce u tenisu, onu Gorana Ivaniševića, kao i onu u paru gdje se Ivaniševiću pridružio Goran Prpić.
Ta potonja spomenuta medalja, ta u paru s teniskog turnira 1992. godine bila je prva osvojena za samostalnu Hrvatsku. I u nekom posebno kreiranom scenariju, tko zna gdje i tko zna kad, ali moralo je to biti zapisano, dogodilo se da po prvi puta u povijesti, na svojim osmim samostalnim Igrama Hrvatska ima svoje finale, ima zlato i srebro na istom postolju, finale svih finale baš u tenisu s kojim je sve i započelo, ludilo koje su nam priuštili Marin Čilić i Ivan Dodig, a zatim i Nikola Mektić i Mate Pavić.
Iako im medalje nisu u rukama, jer turnir još traje, na tom postolju svirati će se sigurno Lijepa naša, kao što se svirala za Martina i Valenta Sinkovića.
Hrvatska tako, a prvi tjedan Igara još nije niti završio ima već pet medalja. Što je bio neki minimum u cilju kad smo odlazili na jedne neobične Igre kakvima svjedočimo. Manje od pet medalja nismo imali u posljednjih 17 godina naovamo, od Atene, pa evo do Tokija. Sve što dođe više od toga, a doći će, budite uvjereni u to, jer imamo još dovoljno naših aduta u niskom startu, bit će samo bonus.
Nije važno hoće li se dohvatiti Rio i onih čudesnih deset medalja, ali moglo bi biti jako blizu.
Hrvatska je do sada u Tokiju osvojila medalje u tri sporta, a to su, uz atletiku i tri najtrofejnija hrvatska sporta uopće na Igrama.
Sa zlatom braće Sinković, njihovim drugim na drugim uzastopnim Igrama, a trećom medaljom, jer su bili dio četverca na pariće u Londonu koji se dokopao srebra, veslanje je postalo najveći hrvatski sport na Igrama. Imaju naši veslači šest medalja, a to nema niti jedan sport. Usput, moglo bi ih, dok ovo čitate, biti i svih sedam, jer kad uhvatite pročitati ovo štivo, možda se na postolje popeo i Damir Martin...
Iza veslanja su sada taekwondo i tenis, jer oba sporta imaju po pet medalja. Tenis je s ove dvije medalje stigao u sam vrh, iako smo tu medalju čekali 17 godina, od one ponoćne bronce koju su, opet u parovima, osvojili Mario Ančić i Ivan Ljubičić u Ateni.
Taekwondo je klasični hrvatski proizvod, iako je stigao iz Koreje i premda Južna Koreja nije osvojila niti jedno zlato na ovim Igrama, Hrvati su od ovog sporta napravili veliku stvar. Taekwondo, međutim, do sada nije imao plemenitiji metal od bronce, ali sada je Matea Jelić pokazala da smo kadri i boriti se u finalu, što se boriti, čak biti zlatni! Uglavnom, tu nam je na kontu sada jedno zlato (Jelić) i četiri srebra (Sandra Šarić, Martina Zubčić, Lucija Zaninović i Toni Kanaet).
I još nešto, pet medalja ima i atletika. Sandra Perković je tu nedodirljiva s dva zlata, Blanka Vlašić ima srebro i broncu, a zlatna je bila i Sara Kolak. K tome, sedam naših atletičara još nije krenulo u svoje bitke u Tokiju. I tu imamo velikog favorita za postolje, jer to Sandra Perković sigurno jest, kao što su to bila braća Sinković ili kao što je sve sugeriralo da bi to morali biti Nikola Mektić i Mate Pavić.
Naravno, tu je i Sara Kolak, bez trenera, ali ovo su Igre, a ona i Igre su neka luda kemija.
Iako često znamo prigovarati našim sportašima na njihovoj mentalnoj čvrstoći, na potvrđivanju klase, često je tu bilo kroz povijest i nekih nepredviđenih slučajeva, ono što se dogodilo u petak, najviše podsjeća na onu moć Janice Kostelić.
Ono kad gledaš i ne nerviraš se, jer znaš da ne mogu zastraniti. Čak i Marin Čilić, taj blistavi i često krhki dečko našeg sporta, koji sada, u društvu kuma Ivana Dodiga djeluje kao najčvršći beton.
Biti favorit i to potvrditi to na grandioznoj olimpijskoj sceni odlika je najvećih. A tako je to u četvrtak izgledalo u izvedbi naših veslača, a kasnije i tenisača. Protivnici su bili tu samo kao ukras, bila je to utrka i dva meča u kojima se na borilištu pitalo ljude s našim dresovima.
Bili smo točno onakvi kakvi inače, u globalu baš i nismo. Svi mi smrtnici. Ne Sinkovići, ne Mektić i Pavić ili Čilić i Dodig. Oni su pobjednici, kao što je to svih onih 59 sportaša koji su izborili Igre, a neki od njih su se već i vratili u Hrvatsku.
Međutim, sport zna biti i surov, Olimpijade dugo traju - sreća u nesreći jest da će Pariz biti već za tri godine - pa poraz - a nadaš se svemu - zvuči kao konačni užas. Recimo, Karla Prodan je plakala, baš negdje u vrijeme dok su se u četvrtak kovale medalje. Kad su se osvajala zlata. Karla Prodan je računala da može i ona, da će Hrvatska biti na postolju u judu, jednom ozbiljnom i velikom sportu, u Japanu gdje je baš judo u tretmanu - nogometa. Neka Kubanka je rekla ne, a Karla se rasplakala.
I dok se na jednoj strani Tokija, zapravo na dvije slavilo kao da je svadba, na drugom je bio sprovod.
Ta velika količina pomiješanih emocija ponekad je samo stvar percepcije. I Karla će jednom slaviti. Možda već sutra nakon dobrog treninga, neke medalje na velikim natjecanjima, ili, zašto ne, u Parizu.
Kako se to radi mogla je vidjeti kad se vratila u Selo. Jer, tamo su Hrvati imali zašto ludovati. I Mektić i Pavić. I Čilić i Dodig. Uostalom, ako su zajedno slavili, neće nitko biti na gubitku, jer danas će loviti zlato jedni protiv drugih. Slavili su i Sinkovići, ta mašina kakve nema.
Damir Martin nije mogao biti tu. On je lovio svoj san. I rano je trebalo ustati. Njegov najveći dan mogao je biti onaj koji slijedi. Iako je i u ovom imao svoje prste, ušao je u finale.
Ritam Igara, pred kraj prvog tjedna, gutao je neke posljednje sate. Slavilo se i tugovalo. Na kontu smo ih imali pet. Broji se i dalje.