Za SN piše olimpijac Frane Kojić:
Imao sam jednom priliku izboriti Igre, a to je bilo 2012. na kvalifikacijama za London. Bio sam mlad i nadobudan, mislio sam da je to taj trenutak i da će sve biti kako sam si ja zamislio. Realnost je bila nešto drugo. Moje stolnotenisko znanje te iskustvo je tada bilo nemjerljivo manje nego što je danas. U tom periodu od devet godina možda najvažniji trenutak, zašto sam danas na Olimpijskim igrama, odluka je da se 2017. vratim kući iz inozemstva te ponovno uspostavim suradnju s mojim prvim trenerom, a danas izbornikom Nevenom Karkovićem. Vrhunski je posložio stvari otkako je preuzeo kormilo reprezentacije, od stvari u dvorani pa tako i izvan nje, od administrativnih poslova do međuljudskih odnosa na relaciji Savez - igrači.
Kažu da su Olimpijske igre san svakoga sportaša i moram se složiti. Sad i ja znam zašto to govore! Mislio sam da ću moći spavati uoči odlaska u Tokio, ali san na oči nije išao. Barem ne kako sam mislio. Očito je uzbuđenje odradilo svoje, budilica je bila namještena u 5.45, ali iz straha da slučajno ne prespavam probudio sam se u 3.00. I to malo vremena što sam kao spavao bilo je kao na iglama, imao sam osjećaj kao da sam na straži, s jednim otvorenim okom ha, ha.
I prije sam znao biti uzbuđen prije nekih velikih događaja, ali ovako nešto je ipak specifično. Mozak je neprestano radio u bojazni kako ne bih zaboravio nešto od važnih stvari. Svejedno što je već sve odavno bilo spremno. U vremenima kada trebaš nositi par Covid potvrdi, imati razne aplikacije na mobitelu za ulazak u Japan, ništa ne prepuštaš slučaju pa sam zato neprestano sve dodatno provjeravao. Čuo da je olimpijski pobjednik iz Atene, Ryu Seung Min, danas zaposlenik Međunarodnog olimpijskog odbora, "zapeo" na Nariti, zrakoplovnoj luci u Tokiju, usprkos svim ranijim negativnim testovima odrađenima u Koreji i dvije doze cjepiva. Da, čovjeku definitivno nije svejedno kad sve to sluša.
U glavi mi se cijelo vrijeme vrtio film koliko mi je trebalo vremena, putovanja, udarenih loptica, prolivenog znoja, pobjeda i poraza, dobroga i lošeg te sve onog drugog što sport nosi da bih konačno sjeo u taj avion koji vodi na Olimpijske igre... Cijelo vrijeme si ponavljam, ako je Goran mogao čekati devet godina od prvog finala Wimbledona do osvajanja, mogao sam i ja devet godina čekati svoj nastup na Igrama. Zanimljivo, jer je meni Goran, bez premca, najdraži hrvatski sportaš. Broj 1!
S nama su u zrakoplovu i Marin Čilić te njegov trener Vedran Martić. Inače, na "Franji Tuđmanu" sam se neočekivano prekvalificirao za frizera. Suigrač Tomo se loše obrijao pa sam ja morao uskočiti. Trebao je to sve odraditi kod frizera, ali izbjegava veća okupljanja zbog korone. Na kraju sam uzeo brijač i 'poskidao' tih nekoliko dlačica viška ha, ha...
Čujemo se iz Tokija!