Nogomet je glavna religija u Brazilu, nogomet je u toj južnoameričkoj zemlji iznad svega i o tom je fenomenu "proliveno more tinte", ispisani su silni novinski napisi, knjige i prave sociološke studije. Nogomet je u Brazilu sasvim sigurno najvažnija i uopće nimalo sporedna stvar na svijetu, nogomet je u Brazilu svetinja.
Identičan je slučaj i s jednom drugom dalekom i egzotičnom zemljom, ali i nekim drugim sportom. Riječ je o Fidžiju, minijaturnoj otočnoj državi u Melaneziji, u Oceaniji, smještenoj u južnom Pacifiku. Riječ je o državici koju sačinjava otočje s više od 330 otoka, od kojih ih je samo stotinjak trajno naseljeno i ukupne površine od 18 300 km2. No, na Fidžiju status božanstva nema globalno sveprisutni nogomet. Taj je status odavno zauzeo i već stotinu godina zadržao - ragbi i s tom ljubavlju ništa ne može mjeriti. Ragbi je na Fidžiju doslovno način života.
Za vrijeme trajanja SP-a, koji se trenutačno održava u Fracuskoj, u toj dalekoj oceanijskoj zemlji vrijeme doslovno staje kad igraju njihovi ragbijaši ravnopravno se noseći s najjačim svjetskim ragbijaškim silama poput Novog Zelanda, Australije, Južne Afrike, Engleske...
Koliko je na Fidžiju ragbi važan, najbolje svjedoči srceparajući i naoko pomalo bezdušni čin fidžijskog reprezentativca Josue Tuisove koji je propustio pogreb vlastitog sedmogodišnjeg sina da bi ostao na SP-u i pomogao svojim suigračima da se plasiraju u četvrtfinale turnira. Njega su o smrti malenog mu sina Tita obavijestili tek nekoliko sati prije pobjede nad Gruzijom kojom je Fidži došao u priliku izboriti prolaz među najboljih osam reprezentacija na SP-u.
"Pacific Islandersi" su se na toj utakmici vratili iz zaostatka 0:9 na poluvremenu da bi pobijedili 17:12 osiguravši solidnu situaciju u kojoj im za prolaz treba tek bod protiv Portugala, najslabije momčadi u skupini C. Sahrana nesretnog Tita, koji je preminuo nakon duge bolesti, održana je u utorak ujutro u Votui, a o svemu je dirljivo izvijestio Tuisovin otac Isikeli Ratulevu. On je u obavijesti o pogrebu u ime obitelji napisao da je Tito preminuo u bolnici u Lautoki nakon "dugotrajne borbe s iscrpljujućom bolešću".
Slomljen od bola
Shrvan velikim bolom, Tuisova je sam sebi rekao da život ide dalje, no da je njegova dužnost reprezentativca i čovjeka koji predstavlja svoju zemlju, ispred vlastite boli.
Sličnih je slučajeva već bilo u svijetu sporta, no, ovaj je primjer zaista nešto posebno. Inače, Tuisova, koji igra za Racing 92 iz Pariza, bio je proglašen igračem utakmice u ključnoj pobjedi nad Australijom (22:15) koja je "Flying Fijiansima" donijela ovu komotnu situaciju i mogućnost da izbace favorizirane Australce koji su unaprijed mislili da im je osigurano mjesto u četvrtfinalu. Ako Fidži ostvari očekivano protiv Portugala, a u to ne treba sumnjati, posebno u ovako emotivnom trenutku koji je obuzeo cijelu momčad, do nokaut faze SP-a doći će tek treći put. To im je pošlo za rukom na prvom SP-u 1987. na Novom Zelandu i u Australiji te također u Francuskoj - na SP-u 2007. Dosad nisu uspijevali otići korak dalje, uvijek im je malo nedostajalo do ulaska u polufinale i borbu za odličja. Ovaj put bi im protivnici u osmini finala u Marseilleu trebali biti Englezi.
Znalo se to i ranije, ragbi je, uostalom, u cijeloj Oceaniji sport broj jedan, no, dimenzije ludila ragbi je na Fidžiju dobio 2016. godine na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru kad se ragbi vratio u program Olimpijskih igara nakon pune 92 godine. Istina, vratio se u novoj i sve atrektivnijoj inačici ragbija - u ragbiju 7 - a ne u originalnoj varijanti s 15 igrača na terenu kao što je inače slučaj. Jedna od najzanimljivijih i najneočekivanijih storija u povijesti olimpijskog sporta dogodila se te godine u Riju. "Liliputanci" iz Oceanije osvojili su zlatno odličje redom pobjedivši u skupini Argentinu, SAD i Brazil, nakon toga u nokaut fazi moćni Novi Zeland i Japan, a zatim u finalu i favoriziranu Veliku Britaniju. Nastalo je neopisivo slavlje, na Fidžiju se danima nije radilo, kao u transu se slavilo prvo olimpijsko odličje za ovu malenu zemlju. Prvu, a odmah i zlatnu. Tog ljeta 2016. u Riju svijet se čudio podvigu sportaša iz zemlje koja ima nešto više od 900 tisuća stanovnika. Tada su u trenu na duže vrijeme zaboravljeni svi problemi jedne sirimašne, vojnim udarima i ustavnim krizama razjedinjene zemlje. Ragbi kao spasitelj?! "Déjà vu" - već viđeno u opjevanom slučaju Južnoafričke republike kojoj je nakon pada apartheida 1995. udomaćila ragbijaški SP. Zemlju na izdisaju i na rubu građanskog rata ujedinio je legendarni Nelson Mandela okupivši oko ragbija cijelu na crno i bijelo razjedinjenu naciju. Tada se slavilo svjetsko zlato.
Daleko, daleko
Fidži je, inače, smješten otprilike 2000 kilometara od Sjevernoga otoka Novog Zelanda. Najbliže su mu susjedne zemlje Vanuatu na zapadu, Nova Kaledonija na jugozapadu, novozelandski Kermadecovi otoci na jugoistoku, Tonga na istoku, Samoansko otočje i francuski kolektivitet Wallis i Futuna na sjeveroistoku, te Tuvalu na sjeveru. Čak 87% ukupnoga stanovništva od otprilike 912 000 ljudi živi na otocima Viti Levu i Vanua Levu. Glavni grad Suva nalazi se na otoku Viti Levu i ujedno je i glavna luka na Fidžiju. Tri četvrtine stanovnika Fidžija živi uz obalna područja otoka Viti Levu mahom u Suvi, ali i u manjim urbanim centrima poput Nadija. Zbog geoloških karakteristika, unutrašnjost Viti Levua slabo je naseljena. No, gdjegod na Fidžiju živjeli, stanovnici ove države provrženi su samo ragbiju, a djeca ga danonoćno zaluđeno igraju na improviziranim terenima. Bez prave infrastukture i uvjeta, bez svega, no igraju ga doslovno u transu.
U znanstvenom radu objavljenom u "Journal of Sport Sciences" potvrđeno je da je ljudima na Fidžiju ova igra doslovno u genima
Kako je tako malena zemlja došla do statusa jedne od najboljih nacija u ovom sportu, a bez pravih uvjeta?! Vrlo jednostavno. Nakon što su krajem 19. stoljeća Britanci i Novozelanđani na ovo podneblje donijeli prvu ragbijašku loptu, ljubav prema "jajetu" proširila se poput epidemije. Trenutačno čak i u najmanjem selu i na najmanjem otoku, djeca po čitave dane igraju ovaj plemeniti sport. Većina od njih treniraju praktično goli i bosi na improviziranim igralištima, u mnogim slučajevima s plastičnim bocama ili nekim drugim pomagalima umjesto pravih lopti. "World Rugby" izračunao je da na Fidžiju ragbi igra čak 155 tisuća igrača od 180 tisuća muškaraca u dobi između 14 i 40 godina. Mnogi u ovoj izrazito religioznoj zemlji smatraju bogohuljenjem tvrditi da je ragbi religija, no on je barem jednako važan za nacionalnu kulturu kao nogomet u Brazilu, ako ne i više.
- Ragbi je nešto što nam podiže stanje duha, uvijek se "ujedinimo" kad je ragbi u pitanju. U vrijeme odrastanja, ragbi je svakom dječaku na Fidžiju sve na svijetu. Kao dijete, svi su igrali ragbi po cijele dane, svi su svoje znanje željeli podići na višu razinu i igrati za reprezentaciju Fidžija, govorio je i uvijek ponavlja kapetan Fidžija u ragbiju sedam Osea Kolinisau.
U znanstvenom radu objavljenom u "Journal of Sport Sciences" potvrđeno je da je ljudima na Fidžiju ova igra doslovno u genima.
- Polinežanci su predisponirani i imaju fizičke karakteristike potencijalno korisne za timsku igru. Ragbi na Fidžiju promiče izgradnju nacije, ujedinjuje članove različitih etničkih skupina i pridonoseći uspostavi zajedničkog identiteta...Taj isti rad ustvrdio je da je ragbi svojevremeno postao savršena zamjena za plemenske ratničke tradicije. Igranje igre daje izraz fizičkim i moralnim vrijednostima koje Fidžijci identificiraju s ratovanjem i borilačkim tradicijama, oba važnim elementima pretkolonijalnog Fidžija društva.
Kao i u ostalim oceanijskim državama, fidžijske reprezentacije u svim inačicama ragbija prije svakog meča izvode ratnički ples. Ono što je kod Novozelanđana Haka, to je kod Fidžijaca bio ples "cibi", a danas "bole". Također se izvodi se u grupi, energičnim pokretima, stupanjem o tlo, a popraćen je uzvicima.
Osvajanje olimpijskog turnira u Brazilu bio je dodatni vjetar u leđa novom zamahu ragbija na Fidžiju, a zasluge za to idu i na račun engleskog trenera i izbornika reeprezentacije Bena Ryana koji je postao prvi čovjek koji nije autohtoni Fidžijac, a proglašen je plemenskim poglavicom u znak priznanja za veliko postignuće. Nakon slavlja u Riju koji je zaludio naciju, napopularnija imena za novorođenu djecu psotala su upravo "Ben" i "Ryan".
Ratnički mentalitet
Veličinu onoga što je olimpijsko zlato značilo ljudima na Fidžiju najbolje je opisao upravo Ryan:
- Naši su dečki bili na svim naslovnicama, TV vijestima, postali su superzvijezde. Zaslužili su. Dok sam bio na Fidžiju, vozio sam se sat vremena do posla, a prošao bih 50 sela u kojima se u svakom trenutku, danju i noću igrao ragbi. To je nacionalni sport u svakom selu na više od 300 otoka. Svi ti dječaci dolaze iz vrlo skromnih i siromašnih sredina i to ih čini jedinstvenima...
Tajna njihova uspjeha, prema Ryanu, bila je uvođenje elemenata iz sportske znanosti te u promjeni prehrane igrača kao i u dodatnom usađivanju osjećaja čelične discipline i organizacije čemu su tamošnji ljudi kulturološki skloni. Nažalost, uspjeh iz Rija postao je i dvosjekli mač. Najbolje igrače u zemlji redovito, a sad još i više, otimaju vrhunski inozemni klubovi. Većina vodećih međunarodnih momčadi mlađih konkurencija ima jednog ili dva "obraćenika" iz Fidžija zbog labavih pravila ragbija o promjeni državljanstva. Za fidžijske igrače koji su odrasli u siromaštvu, ponajprije one najmlađe, bogate ponude za igranja u inozemstvu predobre su da bi se odbile. Osim što ga smatraju načinom života, mladi Fidžijci danas ga doživljavaju i kao način bijega iz siromaštva. Čitave obitelji na Fidžiju ovise o plaćama koje oni zarađuju (najviše u francuskim ligama), a nade i snovi ponekad im se ruše ozljedama koje uništavaju karijeru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....