Veliki hrvatski talent ostao bez bubrega i prekinuo karijeru: ‘To što se dogodilo ne može se objasniti‘

Gledajući unatrag, moj život izgleda nadrealno. Nisam se samo pojavio u ragbiju, morao sam proći kroz mnoga teška iskustva da bih stigao tamo gdje sam bio, svojedobno je rekao najbolji ragbijaš svih vremena, danas, nažalost pokojni, Novozelanđanin Jonah Lomu. Naš mladi, sada već bivši hrvatski reprezentativac Duje Plazibat (20) nije u kratkoj karijeri dosegao takve visine kao Lomu, no i on je s ragbijem "prošao kroz teška iskustva".

U srpnju ove godine Duje je s hrvatskom reprezentacijom igrao na turniru ragbija 7 u Budimpešti te je poslije jednog sasvim običnog udarca, kakvih je na svakoj utakmici velik broj, doživio nesvakidašnju tragediju, koja mu je promijenila život:

- Slučaj je to koji se zapravo u ragbiju nikad ne događa, bio je to toliko nesretan splet okolnosti da ga teško bilo tko logično može objasniti. U igri sam dobio klasični, ni po čemu posebni udarac, mislio sam da ću normalno nastaviti igrati, ali bol je kasnije postala nepodnošljiva. Završio sam u bolnici, reakcija liječnika bila je savršena, i već nakon 45 minuta bio sam u operacijskoj sali jer su nalazi potvrdili da mi moraju odstraniti bubreg koji je oštećen i ne može se spasiti.

Duje više neće igrati pravi natjecateljski ragbi, jer zdravlje je važnije od svega:

- Osjećam se odlično, nemam nikakvih zdravstvenih problema, no bilo bi preriskantno ponovno igrati, jer je ragbi prije svega kontaktni sport. Pomirio sam se s time, iako mi je ragbi jedna od najvažnijih stvari u životu. Bez jednog bubrega potpuno normalno živim, ali neću riskirati.

Duju taj šok nimalo nije udaljio od ragbija, upravo suprotno, bio je jedan od naših igrača koji je uživo kao gledatelj prisustvovao SP-u u Parizu, što mu je bilo ispunjenje dječačkih snova:

- Još otkad su me kao klinca prijatelj i brat uvukli u ragbi, živio sam ga svim srcem. Žao mi je što neću više igrati, no svakako ću se na neki način educirati i ostati u ragbiju kao trener, ili u nekoj drugoj ulozi. U to sam potpuno siguran, jer onaj tko jednom uđe u taj naš sport, zauvijek u njemu ostaje.

Duje Plazibat, ragbi

Berislav Rožman/Hrs

Kakvi su Dujini dojmovi o SP-u kojem je prisustvovao u Parizu, gdje je turnir dogurao do finala, u kojem u subotu igraju Novi Zeland i Južna Afrika?

- Bio sam na otvaranju SP-a, kad su domaćin Francuska i Novi Zeland odigrali veličanstvenu utakmicu. U skupinama je bilo nekih iznenađenja, a četvrtfinala bila su nešto dosad najbolje. Bio je to najbolji vikend u povijesti ragbija. Bilo je neizvjesno, utakmice su bile čudo. Polufinale između "All Blacksa" i Argentine sve nas je pomalo razočarao, no zato je polufinale između Engleske i JAR-a bio nešto savršeno, neizvjesno, tvrdo, s velikim preokretom u završnici i pobjedom "Springboksa". Finale će, pak, siguran sam, biti prava poslastica. Ovo je dosad najbolji SP.

Duju je i Pariz impresionirao:

- Grad je čudo, uživao sam tamo. Bio sam prvi put u Parizu, i imao sam u Većeslavu Holjevcu pravog vodiča. Sad već mogu reći da ga ne doživljavam kao čovjeka koji vodi naš ragbijski savez, nego kao pravog prijatelja. Kad sam u Budimpešti prolazio onu "kalvariju", operaciju i oporavak, bio je uz mene, zajedno s mojim bratom. Zahvalan sam mu zbog podrške koju mi je pružio, i na ovoj prilici da vidim utakmice SP-a, o čemu sam oduvijek sanjao. Nek‘ sam to doživio, pitanje je hoće li mi financije i vrijeme omogućiti da idem na sljedeći SP u Australiji, ili onaj sljedeći u SAD-u...

Za Duju se nikako ne može reći da je klasični splitski mladić u 20-ima:

- Mnogima je to čudno, no, nogomet me uopće toliko ne zanima. Sportski sam "manijak" i pratim i nogomet, ali pomalo se odmičem od njega, jer je u njemu sve postalo "politika". Obožavam i tenis, i Roger Federer mi je bio sportski idol, ali volim i pratim atletiku, KK Split, košarku, mnoge druge sportove... Nisam od onih koji luduju samo za Hajdukom. Sretan sam kad Hajduk pobijedi, kao i svaki Splićanin i Dalmatinac, no tu ta priča prestaje, daleko sam od zaluđenosti klubom.

Ragbi je u svijetu akademski sport; i nastao je na sveučilištima. I Duje je dio takve priče:

- Studiram pravo, razmišljam već sada, a na trećoj sam godini, da bih se možda mogao baviti sportskim pravom. No, donijet ću odluku kasnije, sad sam fokusiran samo na ispite i fakultet. Nakon toga ću pokušati nešto učiniti i oko moje Nade, koja je u krizi. Ne znam točno zašto, no nekako moramo vratiti nadu, i Nadu tamo gdje joj je mjesto. Bez jake Nade, koja je najveći "bazen" i "rasadnik", ni reprezentacija ne može biti jaka.

Trenutačno je tako, i slijede nove utakmice, nažalost, bez Duje:

- Kad smo ušli u višu Trophy diviziju, učinili smo veliku stvar. Sada slijedi novi ciklus, prvo igramo protiv Čeha u gostima 4. studenoga, zatim s Ukrajinom, te na proljeće s Litvom i Švicarskom. Skupina je moćna, no uvjeren sam da ćemo sačuvati status u njoj i ostati. Lani smo protiv tih momčadi pokazali da se možemo nositi s njima...

Život velikog Jonaha Lomua, kako je sam rekao, bio je nadrealan. Duje je tako mlad već prošao puno toga. Premda mu je ragbi oduzeo dio tijela, ragbi će zauvijek ostati njegova prva ljubav. Kao i svim našim "ludim" igračima koji ne igraju za novac, već iz čiste ljubavi...