Zlatko Mateša izborio 7. mandat na mjestu predsjednika HOO-a, Barbara Matić postala jedna od dopredsjednica

"Four more years, four more years"... tako glasi jedan od najpoznatijih slogana u Americi, kada na političkim predizbornim skupovima bilo za guvernera države ili predsjednika SAD, pobornici kandidata koji traži novi mandat, navijaju za pobjedu ili novi mandat kandidata.

U četvrtak se u zagrebačkom hotelu Westin nije pjevalo, ni skandiralo, ali jest se pljeskalo na nove četiri godine Zlatku Mateši na čelu Hrvatskog olimpijskog odbora. Nekoć, čini nam se sada dosta davno, tijekom ‘90-tih godina prošlog stoljeća hrvatski premijer, danas prodekan i jedan od suutemeljitelja dosta prestižne visokoškolske ustanove, Zagrebačke škole ekonomije i managementa, u petak je jednoglasno dobio novi četverogodišnji mandat na čelu Hrvatskog olimpijskog odbora. Mateša time ulazi u 23. godinu vođenja naše nacionalne olimpijske organizacije. Ujedno i 7. mandat na čelu HOO (2002., 2004., 2008., 2012., 2016., 2020. i 2024.)

Novi izbor Zlatka Mateše na čelo HOO-a nije iznenađenje, on je bio posve očekivan, već i stoga što ponovo nije imao protukandidata. Iz ove se činjenice zrcali da su svi u našem sportu i više no zadovoljni načinom na koji djeluje HOO. Nezadovoljnika ili onih koji se osjećaju zakinutim nema. Jer, da je suprotno već bi se valjda stvorila neka kritična masa koja bi, ako ništa drugo iznjedrila protukandidata ili ikakvu više-manje glasnu oporbu. Mateša i HOO to u ovom trenutku nemaju. Odnosno, nemaju već jako dugo.

LUCIJA OCKO Cropix

Što je Zlatko Mateša u biti učinio u minulih više od dva desetljeća na čelu olimpijske organizacije?

Kada je došao, 2002. godine, HOO je imao doista užasan ugled. Zapravo, nije ga ni imao. Izgubio ga je. Loše vođenje i upravljanje, divovski vozni park, ne baš razvidno trošenje proračunskog novca... Nema tko nije bio ili se osjećao zakinutim. Uz sve, izbor za predsjednika godine 2000. je bio prožet vrlo prljavom kampanjom, borbom između Antuna Vrdoljaka i Zdravka Hebela, a koja se vodila i doslovno usred OI u Sydneyu, na australskom tlu. Podmetanja u stilu nekih "balkanskih krčmi" i koje čega. Mandat pobjednika tadašnjeg, prof. Zdravka Hebela nije trajao dugo, samo dvije godine i to je jedini put da smo imali izvanrednu Izbornu skupštinu. Tada je došao Mateša, te se mora priznati napravio reda. Smanjio je drastično troškove, pa i osoblje, vratio neke dugove, sredio proračun...

Nadalje, ono što se ponekad zna kritizirati glede HOO-a, ne stoji. Naime, ova organizacija skrbi o mladim talentima. Osobito nadareni sportaši i sportašice odmah bivaju prepoznati i odgovarajuće praćeni kroz različite programe. To je neosporna činjenica.

Godine 2011. je HOO pokrenuo Sportsku televiziju (SPTV) oko koje su se svojedobno "lomila koplja" i za koju je Mateša izrijekom bio spomenuo na Skupštini 2011. da će se"... za 3-4 godine sama financirati i da niti jedna kuna proračunskog novca neće odlaziti u taj projekt, inače ću ja odstupiti". Tako je rekao. To se baš nije dogodilo.

Bio je najavljivao i mogućnost da se u Splitu održe Europske igre, ali ni to se nije dogodilo, iako osobno držimo - srećom! Naime, za te Igre se ne bi ništa novog u Splitu od sportskih objekata izgradilo, samo nešto malo "pofriškalo", a da je natjecanje koje su dosad organizirali Azerbajdžan, Bjelorusija i Poljska (sljedeći je Istanbul 2027.) nešto vrhunsko i atraktivno... Nije.

Najveća Matešina vrlina je diplomatičnost. Odličan je sa svim državnim vladama i ministrima u Hrvatskoj, a to je silno bitno. Naime, država je ta, Vlada RH je ta koja puni proračun HOO-a. Primjerice, 2016. godine je država izdvajala 15-16 milijuna eura za HOO, a ove godine 51-52 milijuna. Nacionalni savezi su zato sretni, novca ima (za saveze), pa onda ni protukandidata nema. Doduše, jest indikativno da je marketing HOO-a nešto što zapravo gotovo da ne postoji. Bez uvrede ikome, ali prema podacima samog HOO-a od prije dvije godine, udio vlastitog marketinga u proračunu HOO-a je manji od 5 posto. U državi koja ima briljantne veslače, vaterpoliste, rukometaše, atletičare, judaše, taekwondo odličnike..., i to na svjetskoj razini, to nam se čini premalo. U međuvremenu je narastao i broj zaposlenika na okvirno 80-ak. Legitimno je priupitati je li takva brojka baš nužna jer ima nekih dužnosti koje se ondje preklapaju, ali... ako su nacionalni sportski savezi zadovoljni, tko smo mi da sudimo.