Hrvatska tekvondašica Matea Jelić (23) osvojila je naslov olimpijske pobjednice u kategoriji do 67 kilograma na Olimpijskim igrama u Tokiju, u finalu je uspješnija bila od Britanka Lauren Williams sa 25-21.
Finalna borba s Wiliams bila je dramatična, u nekih 7 sekundi ste napravili obrat, u samoj završnici od minus 3 (18-21) do plus 3 (24-21), međutim upravo su gotovo pa svaka vaša borba baš takve. Obrati u zadnjim sekundama...
- Istina, a sada... Dobila sam zaista neku dodatnu snagu u tim zadnjim trenucima. Ma, imala sam vremena za razmišljati nakon borbe cijelu noć jer rekla sam već, zaspati nisam mogla... Iskreno, ta borba očito nije bila onakva kakva treba biti jer sam ju izvukla tek na kraju. Ponosna sam na to što sam napravila, ali to nije način na koji ja volim i želim pobjeđivati. Sada mi se malo vrti u glavi “zašto je baš tako bilo”. Ne želim uopće da mi ona tako blizu priđe, to je pouka za ubuduće, to je ono što mi se “mota” oko glave. Što se samog kraja tiče, čini mi se da je njezin trener “digao” karton, tražio pregled snimke jednog detalja. Zadnjih 10-15 sekundi i to mi je pomoglo jer mi je dalo vremena, ne da se odmorim, nego da se psihički samo smirim. Da se sjetim da sam trenirala za ovo, da se smirim, da će sve biti dobro. Kad je sudac ponovo dignuo ruku, to je bilo to. Nisam imala sumnju u sebe.
To je onda na pragu onoga što smo zapisali koji dan da je u vašem slučaju najbitnije “smiriti glavu”, usredotočiti se na sebe, te ni u kojem slučaju ne dopustiti suparnici da vas “uvede” u borbu, u njezin ritam?
- Da, ne dopustiti da napada. S Williams sam se puno puta borila i još ću puno puta jer smo obje tu negdje, u vrhu. Meni je cilj dominirati zato jer mislim da mi je Bog dao tijelo i glavu za to. To mi i trener Toni Tomas sve govori. Naučio me, iako mi je dugo trebalo za shvatiti za što sam sposobna. Recimo, prije dvije godine nisam bila isti borac, nisam bila ovakva. Išla sam samo na to da pobijedim, čuvala sam se puno, ali sam shvatila da svaki put kada ja držim inicijativu, suparnica mi “pukne” prije nego ja. Tu sam shvatila da sam jača. Mogu više, ne znam kako i nikada neću znati kako. Trener mi je uvijek govorio, a govori još uvijek, da trebam vjerovati u sebe. To je zapravo najteže, makar se čini jednostavnim. Uvijek je najteže napasti, upustiti se u to, nadvladati strah da ćeš se “izgubiti”.
Smijala sam se u kameru radi svojih u Kninu, da im bude lakše da ne budu pod stresom
Jednu sliku svih vaših borbi, nastupa smo zamijetili. Svaki ulazak u dvoranu vi ste imali velik, zarazan osmijeh na licu. Ni traga nervozi, tremi... Sad, ili skriveno jako dobro ili...
- Ima razlog tomu! Veliki. Znam kako sam se ja osjećala, ali sam znala i kako je mojoj obitelji doma, koliko su oni pod stresom. Sebi sam rekla da ću im olakšati što više mogu. Ja ću dati sve od sebe i ja u sebe ne sumnjam, ali znam za njih da me gledaju. Ako se nasmijem u kameru, oni će znati da sam opuštena. Nisam znala što će biti, ali sam znala da će oni pomisliti da sam opuštena, da je sve u redu, da se i oni opuste. To sam sve radila zbog njih. Ja se isključim skroz prije borbe, ali ako će njima biti lakše, ako lakše dišu, onda je i meni OK.