Ženski rukomet je na marginama javnosti. Ono što to može promijeniti je samo neka ekstremna stvar, bila ona lijepa ili ne. Iz te takozvane medijske tišine proteklih dana izašao je Nenad Šoštarić. Svi će reći ženski trener, u mukom rukometu, ali stvar je potpuno drugačija. Njegova rukometna povijest to apsolutno sugerira.

Nekada vrlo dobar ‘all round’ igrač, najbolje generacije Zagreba iz koje su potekli kasniji europski prvaci. Nominalno srednji vanjski, ali sve po potrebi i ta činjenica je jako puno odredila u njegovoj trenerskoj karijeri. U toj generaciji igrali su Gudelj, Tomljanović, Perinović, Bezak, Geratović, Kniewald, Nekić, Poljak… Igrao je za mlade selekcije bivše države, što nije bilo nimalo jednostavno. Kasnije je igrao u zagrebačkom Borcu respektabilnom drugoligašu u tom vremenu.

Nekad dečko, danas gospodin iz Kranjčevićeve s Trešnjevke gdje i danas živi igrao je nogomet za Zagreb, Zagrebačke plave, bio čak i na probi u Dinamu. Za rukomet je kriv Rudi Carek, koji ga je na sve nagovorio nakon nogometa kada je imao 15. Rukomet je igrao do 28. godine, nakon toga se zaposlio u banci gdje je radio na razlikama tečaja. Zbog posla klub ga je disciplinski kaznio, a on je preuzeo treniranje mladih rukometašica. Pokojni Zlatko Savnik ga je povukao u Špartu Tuing nekada najbolju mladu ekipu bivše Jugoslavije. Novac je ugasio Špartu, on je preuzeo Karbon Zaprešić, Karbon je izborio Europu, ali u Zaprešiću je nogomet bio u modi i krenuo je dalje. I tu se zakotrljala priča o treneru Nenadu Šoštariću.

Ronald Goršić/Cropix

U karijeri je prošao puno toga. Na prijedlog Tomislava Ivića bio je trener u UA Emiratima, vodio Al Jazeru, bio je trener reprezentacije Jordana koja je s njim premda rukometno anonimna u obje konkurencije 1999. osvojila bronce na Panarapskim igrama gdje su igrali Egipat, Tunis, Marko, Katari, Saudijska Arabija… Bio je trener u Kini, vodio Anhui Hafei, igrao s njim domaća finala, ali i finale Azijske lige prvaka.

Naučio se nositi s problemima

Utrčavala je reprezentacija, ‘97 na SP u Njemačkoj s Hrvatskom je bio šesti i to je najbolji rezultat Hrvatske ikada na SP i danas. U drugom navratu bio je u reprezentaciji 2001, do 2003, a u Hrvatsku se vratio 2008. kao trener Sesveta. I onda kada je 2009. došao u Lokomotivu, sve se počelo mijenjati. Od nule je krenuo, 2016. u akciju stvaranja ekipe koja će 2020. hrvatski rukomet ponijeti do jedine medalje u povijesti, bronce na Euru u Danskoj. S Lokomotivom je osvojio dva prvenstva, dva hrvatska kupa, europski Challenge cup u kojem je imao još jedan finale godinu nakon osvajanja, a kada smo kod europskih finala treba dodati i ono 1998. u Kupu kupova kada je Lokomotiva igrala protiv ‘nekog’ norveškog Baekellageta za koji su nastupale ‘neke’ Anja Andersen, Cecile Leganger… Skupilo se jako puno toga, a Lokomotiva je bila kruna cijele priče. On nije stvorio igračice u mnogo slučajeva jer su sestre Posavec, sestre Kalaus, Anu Debelić, Katarinu Ježić dolazile iz drugih sredina, ali su tada bile neafirmirane i od njih je izgradio igračice vrijedne svjetskih dosega.

U Lokomotivi je u više navrata proveo 20 godina svoje karijere i svakako da će za Lokomotivu njegov odlazak biti veliki šok, ali i u toj priči stoji stvaranje, jer je posljednjih sezona uz njega stasao Vedran Krkač danas trener mlade reprezentacije, generacije koja većinom dolazi iz Lokomotive i sigurno je najtalentiranija koju smo imali posljednjih dvadesetak godina. U dvije zadnje godine, jedna ekipa koju je stvarao zbog financijskih nemogućnosti je devastirana i logično je da treneru tog kalibra treba novi izazov, a on je svakako povratak u muški rukomet i u Zagreb nakon 36 godina. Ta promjena nije mala, ona nosi neke nove realnosti, ali je rukomet - rukomet i Šoštarić je tu ‘sigurno doma’. On djeluje žestoko na klupi, ali jako dobro se naučio nositi s problemima. On će reći, ponoviti, ponoviti još jednom, dati povjerenje mladom igraču, izvaditi ga nakon greške, ali i vratiti unutra kada treba, ali ako ne ide znat će prekrižiti neke stvari.

Lokomotiva u sigurnim rukama

Nenad Šoštarić je instruktor IHF-a i EHF-a, nositelj je Master coach licence toliko spominjane, a ono što ga po pitanju izobrazbe koja se često zapostavlja odvaja od drugi je činjenica da je magistar rukometa i da je to zvanje stekao u španjolskom Las Palmasu, jer kod nas to nije bilo moguće. Činjenica da govori engleski, njemački, talijanski, arapski, da mu idu nizozemski, mađarski, švedski, samo pojačava sliku o njemu kao treneru.

Zagreb je na klupu dobio nakon dugo vremena domaćeg dečka i to je naoko malo važna, a ustvari jako važna stvar. Život će mu se okrenuti 300 posto, pritisci će porasti, jer Zagreb ima svoja pravila, svoje realnosti i koliko god je stvaranje u kojem je doma važno, važan će biti i rezultat. Kratkoročno očekivati bilo kakve promjene nije moguće, ali dugoročno, izdrže li sve strane, to će se sigurno dogoditi.

Lokomotivu ostavlja u sigurnim rukama, to je ekipa s velikom perspektivom koja danas ne izgleda briljantno, ali ima sve igračke, nažalost ne i financijske preduvjete da to ponovo bude. Tko to prepozna, sigurno će profitirati uz takvu ekipu, a malo je onih koji to u hrvatskom sportu žele prepoznati. Onih drugih nažalost je više.

Šoštarić napušta i žensku reprezentaciju, jer je nemoguće raditi takva dva posla istovremeno, u konačnici i zato što se poklapaju terminski. Ta činjenica je najveća šteta naviše za njega koji je tu ekipu stvarao godina, u vrlo skromnim okolnostima. Sada kada ima priliku pobrati vrhnje, a to je borba za olimpijski nastup u Parizu, mora odustati. No, jedno je sigurno, selekciju ostavlja u odličnom stanju i u pozadini s velikom perspektivom koja dolazi iz mladih selekcija i garancija su dugog trajanja hrvatskog rukometa u vrhu. S malo više podrške tko zna u što bi se sve to moglo pokrenuti. Kamo li lijepe sreće da i to jednom saznamo.