Velimir Kljaić otišao je 2010., Iztok Puc 2011., Vladimir ‘Džeba’ Nekić 2014. godine. Slika iz Atlante odavno nije kompletna. Fale, jako fale. A Kljuna nema evo već deset godina, točnije u kolovozu će biti deset godina kako je otišao u Njivice i više se nikad nije vratio. Njega koji je izgledao neslomljivo slomila je teška bolest kojoj nije dao nikad prednost, kao ni ikome drugom u sportskom životu od vremena kada je počinjao uz Vladu Stenzela u Medveščakovoj rukometnoj Akademiji.

Dobil’ sam škampa

- Čuj, kaj sad da sjednem i plačem. Rekel sam Gogi da imam škampa, pa je mislila da je zaj... A nisam se zaj... Bio sam u bolnici, našli su. Pitaš me kaj delam tu na Krku? Niš’, imam gliser, vozim se, puno ronim, sunčam se, pravo da ti velim uživam i ne osjećam neke teškoće. Dobro se osjećam, stvarno. Valjda bu sve O.K.

Pio je kavu s medom, “čul’ sam da je to zdravije neg’ šećer”, u jednom kafiću u Preradovićevoj prije nego što je krenuo na svoj dragi Krk. I naravno, Vespa je uvijek bila tu. To je bilo zadnji put, vijest je došla dok sam bio na Vranskom jezeru, kao godišnji, bez laptopa, ali što će ti laptop u takvim situacijama.

Svi će za Kljuna reći - frajer s pokrićem, neki će reći i rukometni James Dean, tako je i bilo, ali prije jedan izuzetan lik koji je puno puta prešao granicu, ali je uvijek znao gdje je ista. Razlog? Uvijek je želio više.

On je jedini mogao voditi tadašnju generaciju rukometaša u tom trenutku. Zašto baš on? To su već bili ozbiljni fakini, koji su mislili da sve mogu i sve znaju. Zagreb je dvaput bio prvak Europe, imali smo europsku broncu, svjetsko srebro, mediteransko zlato, igrali su nam igrači vani za finu lovu, ali smo imali i pad na Euru koji se dogodio te iste godine prije Atlante. Bili smo peti, to nikako nikome nije leglo, posebno glatki poraz od Jugoslavije u Sevilli te 1996. To je bilo jedini put da smo u tijeku natjecanja mijenjali izbornika, Arslanagića je zamijenio Vlado Nekić i protiv Čeha smo u Ciudad Realu ipak u utakmici za 5. mjesto izborili put u Atlantu na naše prve Olimpijske igre.

Trebao je tada za kormilo doći Zvonimir Noka Serdarušić još u Ciudad Realu, ali Noka je to dvaput odbio, reći će Antun Vrdoljak, tadašnji predsjednik HOO-a, drugi čovjek u Hrvatskoj u to vrijeme, pridruženi član rukometne reprezentacije. I onda je krenula potraga i rekli su - Velimir Kljaić. Zoran Gobac je dvaput pregovarao i nije uspio dočekati “da”. Javio je to Vrdoljaku, a povratni poziv je bio: “Kljun ti dolazi za tri dana”. Vrdoljak će kasnije reći...

- Tvrdoglav je bio kao i uvijek, tako da sam mu rekao ‘znaš koje je vrijeme, ili se pojavi ili ne dolazi više’.

I došao je. Bio je tada u Njemačkoj trener Tusem Essena, u Njemačkoj u kojoj je napravio sjajnu karijeru, u kojoj je proglašavan najboljim trenerom Bundeslige i u kojoj je Wallau doveo do naslova prvaka. Dvanaest godina prije povratka doma bio je u Njemačkoj.

Putovanja kao maturalci

Ušao je u reprezentaciju kao kauboji u saloon u najboljim danima. Uvijek je imao ono “kaj je frajeri, di ste, sad ću vam pokazati tko je veći frajer”. Stavom se nametnuo kao apsolutni autoritet. Imao je viziju kakvu Hrvatsku želi na terenu, imao je u glavi stvari koje je želio prekinuti. S njim nije bilo pregovora o poslu. Ako je bilo “ne”, onda je bilo “ne”. To je na znanje dao još na Crvenom otoku u Rovinju gdje se tim pripremao za OI. Za tadašnju momčad to je bila savršena terapija.
Recimo, legendarna fora je bila...

- Ovako ćemo, dečki. Ja sad idem zapaliti i vratit ću se za 15 minuta, a onog tko ne misli da možemo biti olimpijski pobjednici ne želim više ovdje.

I nisu svi ostali. Bila je to klapa koja je kvalitetom pripadala svjetskom vrhu, a Zlatko Saračević često će reći da su njihova putovanja bila kao maturalci. Sjajno su se zabavljali, iako je ta zabava često bila na rubu regularnosti. S Kljunom tu problema nije bilo, ali na terenu...

- Puc i ja smo u to vrijeme bili kao ozbiljni šuteri u nekim razmjerima, a Kljun nam je zabranio pucati po golu. I nije tu bilo kršenja, nije nam palo na pamet. To je bio zakon. Ako je trebalo završiti na krilu jer su krila imala više od 80 posto realizacije, to je bilo tako. Poslije bi me zvao da zapalimo skupa, kao da se ništa nije dogodilo, ali stvari koje je donio u naš odnos u igri su se poštovale bez obzira ne ime i status. I moram priznati, u tim stvarima sam puno naučio i o poslu kojim se danas bavim. Nije se trudio dopasti svima, zanimao ga je samo konačni cilj.

Momčad ispred svega

Imao je hrabrosti u vatru gurati mlade, poput Goluže koji je zamijenio čak i u finalu nezamjenjivog Puca kojeg je mučilo stopalo zbog žulja koji je zaradio noseći dva broja preuske cipele koje su dobili sa službenim odijelima. Ili Jovića koji je postao senzacija Atlante, iako je u toj priči na tribini bio dotad nezamjenjivi Načinović, čak i kapetan.

Cropix

U priči gdje je Jovića pretpostavio kao najmlađeg i svom sinu Neni. Nije mu bilo problem izvaditi “suigrača u pušenju” Saračevića i dati priliku u finalu Mikuliću. Nije egom zaustavio Jelčića koji mu je skoro napravio cirkus prije turnira, već ga je gurnuo protiv Šveđana da zaustavi Staffana Olssona, a prije i da u ključnim trenucima da loptu Joviću koji je zabio za pobjedu nad Rusima ili da zaustavi Stoecklina koji je mislio da je nezaustavljiv.

Momčad je bila ispred svega, ego ne ispred interesa momčadi, a Kljun autoritet u pravom svjetlu koji se nitko nije usudio dirnuti. Jović će to kasnije nazvati “strahopoštovanje”.

Sjajan je bio u komunikaciji s medijima, jednostavan, bez neke patetike ni kada je bio na vrhu. I ono važno, uvijek na raspolaganju iako se nije uvijek sa svime slagao. Na pitanje “kako je Matošević obranio onaj penal Torgovanovu, vidjeli smo da ste mu nešto rekli”, odgovor je bio:

- Ma niš’, rekao sam mu da uđe i obrani to. Kaj bi mu rekao što on ne zna. Svi su mislili da sam rekao neki kut, nešto kao detalj, ali niš’ od toga. Samo sam mislio da bi on mogao biti taj koji će obraniti i ništa više.

Ili kako je pustio da nas Šveđani razbiju u skupini, kroz riječi Saračevića. - Nismo mi to tada kužili, dok nismo sreli francuskog izbornika Costantinija koji je našao Puca, Pipeta i mene kako stojimo na poluvremenu vani i pušimo i nije se mogao načuditi kako je to moguće. Nama je to bilo kao normalno, a ustvari mi smo odmarali, Kljun nam je na kraju rekao da smo gađali Francuze.

I o motivu za finale koji je Kljun jednostavno protumačio. - Doma je 5. kolovoza, poseban dan, finale samo po sebi poseban dan, kaj bi ja tu još trebao...

I u gaćama na postolje

Ni na postolju se nije promijenila situacija:

- Trebali smo imati donje dijelove trenirki, a bilo vruće, mnogi od nas ih nisu ni ponijeli, mnogima potrgane. Mi u gaćama, kažu organizatori ne možete takvi na postolje, a Kljun kaže “dečki, idemo”, i mi za tren na postolju, nitko nas nije ni pokušao više maknuti. Smijem se i danas kada to vidim - kaže Sarač.

S odijelima za party nakon je bilo isto. - Nije ga bilo briga što su izrezana, bitno da smo mi posao napravili. Dosljedan je bio i nakon svega - rekao je Mana Jelčić.

Ispraćen je na Mirogoju 17. kolovoza 2010. nakon komemoracije u Lisinskom, kada je Tonči Vrdoljak u svom stilu zaključio: - Znam koliko ne voliš ležati, koliko ne voliš kad ne možeš ništa reći... Kljun ne bi volio vidjeti pognuta lica, stoga dajmo mu još jedan pljesak.

Trajao je dugo, a lijepo je znati da ni do danas nije prestao. To rukomet čini velikim.