Za koliko je samo trenera rečeno “umrijet će na klupi”. Ćiro Blažević doktorirao je na toj priči, ali je uvijek imao i rečenicu iza svega “kad mi je teško sjetim se...” Ćiro je naučio, a to je veličina. Tužna je istina da je sport postao preveliki stres, da je sve manje ono što ustvari treba biti, zadovoljstvo, zabava, igra, sreća. Novac je razlog, samo novac, a tamo gdje ga je manje, stres je veći. A kod nas je uvijek manje. A svi su samo ljudi od krvi i mesa, nisu samo ono što su na terenu, pred kamerama, nisu onakvi junaci kako ih publika pamti, jer život je jedna sasvim drugačija i puno zahtjevnija utakmica u kojoj se svako snalazi kako može i zna.
Sarač nije umro na klupi, ali nije ni daleko od nje. Tek što je završila utakmica protiv Lokomotive u kojoj je njegova Podravka osigurala novi naslov prvakinja, vjerojatno mu je pao kamen sa srca, no očito na krivo mjesto. Vidio sam sreću u njegovim očima, ali i umor i silno znojenje i rekao sam to nije dobro. Nekoliko dana prije toga suočio se s istinom da od sljedeće sezone neće više biti trener u klubu. I vjerojatno nakon toga nitko ne može ostati ravnodušan, misli idu na sve strane, a idu i godine, ti seliš, tražiš, lutaš...
Opušteni stil
Kažu da je dan prije igrala Podravka II i da nije došao na utakmicu, a uvijek je dolazio i već je to sugeriralo da nešto tu ne štima. Onda je došla utakmica, vodio je šmekerski što se ne može naučiti u knjigama, naveo Angolku Carlos da od igračice koja ne trenira mjesec i pol postane junakinja pobjede, jer je kao trener osjetio da je ona ta koju Lokomotiva braniti ne može. Još je došao nakon utakmice pred kamere svojim opuštenim stilom, pohvalio ženski rukomet u cjelini... I onda je iza kamera jednostavno nestao. Šokantno, ni 60 godina nije dočekao. Dobri dečko koji je u životu prošao sve i svašta i u rukometnom i u nerukometnom smislu, ali nikad nije izgubio duh zbog kojeg su ga obožavali u rukometnom svijetu.
E sad taj stres, ta velika sportska istina koju ne respektiramo nimalo, a koja “ždere” sve i to sve većom brzinom. Radiš ono što znaš i voliš, dobro radiš, a nemaš mira raditi to normalno bez stresa, pritiska. Sport je, nažalost, odavno postao dio te priče. Moj prijatelj Joszef Simon, legenda mađarskog sportskog novinarstva, otišao je prije dvije godine, jer je još samo želio napisati nešto novo o Veszpremu. Srce ga je izdalo u autumobilu dvadeset kilometara od rođene Budimpešte. A mogao je i bez toga. A ipak očito nije mogao...
Više od života
Znam trenere koji ne mogu naći posao, znam igrače koji su zbog sporta izgubili zdravlje. Svega ima, a sve to nas okružuje, tu je svaki dan uz nas, makar ne želimo priznati igrajući se “neslomljivih”.
Zamislite sve te stresove koji ljudi prolaze na svim pozicijama u sportu, a koje završavaju jednostavnim komentarima “valja - nevalja”, “da - ne”. Život je puno kompliciranija stvar i Sarač je, nažalost, koliko god djelovao neranjiv i pojavom i duhom, pokazao da je samo čovjek od krvi i mesa. Ta utakmica ne razdvaja ljude, ona je za sve ista, samo je pitanje tko će i gdje će odlučiti podvući crtu i reći - dosta. A to je najteže, jer kada nešto radiš cijeli život, onda je to više od navike, nešto bez čega ti nisi ti. A biti nesretan zbog toga opet nije rješenje.
I u tom začaranom krugu nažalost dolaze i ovakve priče kakvoj smo svjedočili u nedjelju. Može li biti drugačije? Teško, da ne kažemo nemoguće, jer nemogućeg nema. Samo je pitanje gdje će tko podvući crtu i znati se nositi s tim. Saračev slučaj samo je ekstremni primjer velike tuge, ali i dokaz da se događa, da je tu kraj nas.