Halil Jaganjac bio je sljedeća velika stvar hrvatskog rukometa od kada se pojavio na sceni, a pojavio se jako rano. Igrajući za talentiranu generaciju MRK Kozale iz Rijeke, a potom i reprezentaciju s kojom je osvojio srebro na domaćem kadetskom EP-u, zapeo je za oko Paris Saint-Germainu koji ga je prije tri ljeta doveo u svoje redove.
Bila je to vrhunska priča. Velikan Noka Serdarušić na klupi, najveći talent hrvatskog rukometa na kaljenju u drugoj ekipi i postupnim dobivanjem prilike među elitom, ali nije tako išlo. Jaganjac je sezonu proveo u drugoj ekipi i postupio ispravno kada je nakon samo godine napustio PSG i zamijenio ga skopskim Metalurgom.
Došao je tamo na poziv i preporuku hrvatskog izbornika Line Červara koji je dugo vodio Metalurg, a ubrzo je počeo isplaćivati uloženo povjerenje. Zabio je u neelitnim skupinama Lige prvaka te sezone 52 gola, u SEHA ligi bio je još bolji, a došao je i zasluženi poziv u reprezentaciju na domaćem Euru 2018. godine.
Korak po korak probijao se Jaganjac u rukometni eter kako se i očekivalo, ali ipak uz poneki upitnik iznad glave zašto u reprezentaciji ne dobije koju minutu više. To na njega nije utjecalo, činjenica da s nepunih 20 godina već kod ljudi izaziva mišljenje kako bi trebao imati veću minutažu među seniorima znači da nešto radi dobro.
Pamtit će nas
I onda je prošle jeseni ponovno promijenio klub nakon što se Metalurg našao u nezadrživim financijskim problemima. Prvo je Jaganjac trebao u Zagreb, ali Nexe je bio konkretniji i nudio igraču više minuta, a onda posljedično i bolji razvoj. Od mašine za gol postao je Jaganjac racionalan lijevi, a posljedično i srednji vanjski, koji ne razmišlja više kako je gol svetinja, već gine u obrani, atraktivno asistira i osjeća se na terenu ugodnije nego ikad.
Barem ako je suditi prema viđenom u Pontevedri i Vigu gdje je Jaganjac bio jedan od najboljih, ali ne u golovima već kao all-rounder. Bio je vrlo dobar ili odličan u svemu, podredio se reprezentaciji i dobio potvrdu u reprezentativnom srebru.
- Ovo je nagrada svima nama, ne samo za dva tjedna u Španjolskoj, nego za sav rad i odricanje svakog ljeta kad su naši vršnjaci imali slobodno. Mi koji se bavimo rukometom to najbolje znamo, još smo i izlazna generacija, zadnji nam je put da smo skupa i svima nam je bilo teško jer smo postali jedna velika klapa. Na predivan način smo se oprostili, dali smo sve od sebe i borili se kao jedan, a medalja oko vrata je nagrada - zborio je mirnog, ali ponosnog garda Jaganjac koji je konkretan na terenu, ali i u riječima izvan njega.
Ne okoliša i ističe najvažnije:
- Još je veća nagrada što je svatko od nas pojedinačno postao bolji igrač i da smo napravili velika prijateljstva koja traju za cijeli život. To će nas pratiti kroz cijele karijere, bit ćemo prepoznati kao generacija kroz godine i puno ćemo uspomena imati za prepričavanje našoj djeci.
Osim što je Jaganjac u jako kratkom roku iz temelja promijenio svoj rukomet i podredio se momčadi, to je činio i ostatak njegovih suigrača. Možda su ga i oni malo povukli jer krasilo ih je zaista ogromno zajedništvo gdje god bili i bez obzira na situaciju u kojoj se nalazili.
Nema boljeg od Davora
- Od svih zajedničkih akcija i prvenstava smatram da smo u Španjolskoj bili najbliskiji. Bili smo grupa od 17 igrača plus stručni stožer koja se od 0 do 24 držala skupa. Sve smo radili kao jedan, išli na doručak, na ručak, večeru zajedno i sve razrađivali u detalje. Kad god bi netko išao nešto raditi, uvijek bi se javio kapetanu i to je uvelike pomoglo u našoj homogenizaciji. Vidjelo se na terenu gdje smo igrali jedan za drugoga, ništa nam nije bilo teško, pomagali smo si u teškim trenucima i to je karakteristika jedne zrele, pobjedničke momčadi - elokventno će Jaganjac kojega nisu svojim primjerom povukli samo suigrači, već i izbornik Dominiković koji je imao veliki utjecaj na sve svoje izabranike, ali nijedan ga nije opisao kao Halil.
- Svi koji se imalo razumiju u rukomet i malo ga podrobnije prate znaju kakav je čovjek prije svega Davor Dominiković, kakve rezultate je postizao kao igrač i to sve nije slučajno. Sve znanje i autoritet koji ima, onda i sportsku inteligenciju, prenio je na nas mlade igrače. Bio je na našem mjestu i smatram da to jako pomaže jer je to osjetio prije 20 godina. Nema boljeg čovjeka koji nas je mogao voditi i dati nam sve znanje, ali prije svega autoritet koji nam je bio potreban da dođemo do rezultata.
Pohvale cijelom stožeru
U svakoj izjavi Jaganjac zna što govori i uvijek pazi kako nekoga ne bi izostavio. Iako je krenuo govoriti o treneru, odgovor je do kraja otišao u potpuno drugom smjeru. Ali pravom smjeru.
- Hvala izborniku na svemu što je naučio mene, a onda i cijelu momčad. Znam da sam puno od njega naučio, ali i od ostatka stručnog stožera koji nam je cijelo vrijeme bio dostupan. Trudili su se da nam ničega ne nedostaje. Prošlo je prvenstvo bez da smo imali ikakvih ozljeda i na tome velika hvala fizioterapeutu Željku Kercelu, kondicijskom treneru Danijelu Brajkoviću i pomoćnom treneru Đankoviću koji je veliki zaljubljenik u rukomet i veliki stručnjak. Oni su svi bili budni svaku noć do četiri ujutro kako bi nam omogućili materijale za idući dan i sljedeću utakmicu. Naš tehniko Zdravko Mirilović se brinuo da nam je sve na dohvat ruke i bez svakog od nabrojanih rezultat koji smo postigli ne bi bio moguć - priznaje igrač Nexea.
Unatoč svoj pomoći ljudi u stožeru, IHF se potrudio da ni oni nemaju dovoljno vremena pripremiti igrače na ono što ih čeka u finalu. Kako nama, tako i Francuzima, uz pokoji sat odmora više, ali takvim odnosima prema reprezentacijama IHF pokazuje da ih ne poštuje.
Tjedan dana odmora
- Francuzi su imali možda dva do tri sata odmora više od nas, ali opet mislim da je to za dobrobit svih igrača, ne samo naše reprezentacije, da se poradi na satnici. Ako se turnir igra već dva tjedna zašto ne bi stavili utakmicu par sati kasnije kako je bila i dan prije. Bilo bi idealno kad bi se dao dan pauze, ali barem i tih par sati utjecalo bi na kvalitetu rukometa jer finale jednog takvog turnira to i zaslužuje. Zaštitilo bi se zdravlje igrača jer nije se lako rekuperirati i pripremiti za utakmicu koja dolazi s taktičke i fizičke strane pogotovo ako se istrošite kao mi protiv Portugala.
Sezona je bila duga, čak i onaj odmor koji neki imaju u siječnju Halil nije imao jer je bio sa seniorima u Njemačkoj i Danskoj, ali nadoknadit će to u sljedećih nekoliko dana. Ipak, neće se previše ohladiti, ne valja to.
- Slijedi odmor, ali moram se vratiti klupskim obvezama. Pričao sam s trenerom Horvatom i njemu je jasno da sam se istrošio. Koristim tjedan dana odmora i nakon toga se priključujem dečkima u pripremama za sezonu.