Sjajan turnir gledali smo protekli vikend u Zadru. Četiri momčadi vrijedne Lige prvaka na odličan su način najavile sezonu. Nije bilo sve baš po prognozama. Veszprem je pobijedio na rutinu, nije izgledao dobro. Puno su pokazali Motor koji ima odličnu momčad kada joj se još priključe Truhanovicus i Šebetić, pa Zagreb koji je u oslabljenom izdanju zamalo postao totalna senzacija. A nekako najsuzdržaniji je bio Meškov kojeg su mnogi vidjeli kao jedinog potencijalnog napadača na Veszprem, a koji bez Skubea nije ista momčad.
Imati sve je preskupo
Liga prvaka je pred vratima i dvije stvari su izvjesne. Neprekinuta sezona, dvije sezone vezane Olimpijskim igrama u Tokiju, ostavit će traga i veliko je pitanje koliko će favoriti biti stvarno favoriti u svemu tome. Druga stvar koja je očita je da je kriza uzrokovana pandemijom korona virusa ostavila traga, da se troši znatno manje nego prethodnih godina, a samim tim favoriti i oni s većim financijskim mogućnostima nisu ono što su bili jučer. Kiel, recimo, ne dovede nikog, a pusti Sunnefelda, jer se vratio Bilyk, a imati sve je preskupo. PSG ostaje bez Morrosa i Nahija, Veszprem napuštaju Borozan, Tonnesen, Moraes, a popunjavaju ga mladi igrači i povratnik Ligetvari. Barci odu Sorhaindo, Raul, Palmarsson, Möller, Mortensen, Dolenec, da bi došli Richardson, Ali Zein…
Broji se svaki euro, nitko se ne razbacuje, jer su svi svjesni da krizi nije kraj, da je veliko pitanje kada će stvarno sve to završiti. Zato se svi pripremaju više za ono što dolazi, nego za sutra.
I u tom smislu je jako važno kako će se postaviti Zagreb kojem nacionalni naslovi ipak ostaju prioritet. Recimo, Celju se dogodilo da nije prvo u Sloveniji lani, pa da u 1. kolu Europa lige dobije za protivnika odlični Gudme i ispadne iz Europe prije nego li je sezona i počela, što se klubu velike tradicije nije dogodilo valjda 30 godina. I sada ti svi mladići u Zlatorogu ostaju bez Europe, bez jakih utakmica idealnih za stasanje, a među njima nažalost i naš Ante Ivanković, veliki potencijal hrvatskog rukometa. A to se može dogoditi svakome, u situaciji kada se moramo zaštiti za budućnost. Što je realno, što je logično, što je normalno, odlučuju i biraju klubovi i igrači, ali bolje je vidjeti što 20-godišnjaci poput Vistoropa, Srne, Jaganjca, recimo mogu pokazati u Europi, nego da su bez kontakta s Europom, jer htio netko priznati ili ne, Europa je mjerilo, čak i kada s razlogom ide na živce u nekim stvarima.
Korona je definitivno pojeftinila rukomet i to je svakako izglednija prilika za manje bogate, prilika koja se ne smije propustiti. Da to nije ni lako ni jednostavno pokazuju primjeri Poreča i Sesveta koji se, nažalost, nisu pokazali konkurentnima europski dobrim, ali ne nepobjedivim Valuru i Azotyju. I tu je taj možda ključni problem dizanja svega na višu razinu, o kojoj u konačnici ovisi i hrvatski rukomet u cjelini.
I dalje, dok Mađari pričaju o Akademijama u Veszpremu, Szegedu, Budimpešti, Györu, Debrecenu, Siofoku, dok grade nove dvorane i traže priliku kako mladost sačuvati i staviti na put, mi to ne možemo, jer nemamo nikakvu koncepciju, a htjeli bismo biti konkurentni svima i bolji od njih. Puno puta nismo realni u svemu, a ključno pitanje zaštititi vitalne stvari ostaje prepušteno ambiciji pojedinaca i sredine. Kažu da se to zove strategija... Ako.