Pau Navarro jedna je od inspirativnih priča Svjetskog juniorskog prvenstva u rukometu koje u Vigu i Pontevedri ulazi u završnicu. Iako je u osmini finala, koje je njegova Španjolska izgubila od Francuske, trebao biti na terenu, sudbina je htjela da svoje dojučerašnje suigrače bodri s tribina.
Bivši pivot Granollersa je 17. rujna 2018. godine doživio stravičnu prometnu nesreću u kojoj su život izgubila dva mlada rukometaša, Marti Batalle i Xavi Pocurull. Dečki su išli na utakmicu nogometnog prvenstva između Girone i Celte, na koju nikada nisu stigli.
Htio sam biti uz dečke
Navarro je doživio teške ozljede kralježnice zbog čega je ostao prikovan za invalidska kolica, a iza sebe je ostavio karijeru perspektivnog pivota i osvajača srebrne medalje s reprezentacijom na SP-u 2017. Igrao je i na EP 2016. u Hrvatskoj i prošle godine u Sloveniji, što je za španjolski broj 11 bilo posljednje veliko natjecanje u karijeri. Ipak, samo na terenu, jer izvan njega Navarro je vrlo aktivan.
- Neformalno su me u listopadu, nedugo nakon nezgode, nazvali iz Španjolskog rukometnog saveza. Kako se približavalo Svjetsko prvenstvo, ja sam izrazio želju kako bih bodrio suigrače. Iz Saveza su poslali pozitivan odgovor i pozvali mog oca da bodri reprezentaciju uz mene. On voli rukomet i ovu momčad pa smo sve uspjeli organizirati, čak i da budemo s momčadi u istom hotelu - započinje svoju priču 19-godišnji Navarro koji je s reprezentacijom od starta natjecanja.
- U početku ih je bilo teško gledati jer sam ranije uvijek bio na klupi ili na terenu. Mnoge od njih nisam vidio nakon nesreće, a prihvatili su me kao dio reprezentacije, kao što su to uvijek radili i to je bilo jako posebno za mene. Kada sam stigao, svi su me zagrlili, sretni što sam s njima.
Klub ga nije zaboravio
Navarra nije zaboravio ni njegov klub Granollers koji mu je puno pomogao u rehabilitaciji, ali je stvorio i trajnu uspomenu za svog bivšeg igrača divnom gestom u EHF kupu.
- Granollers me pozvao da prisustvujem njihovoj utakmici protiv Kiela u Sparkassen Areni, putovali smo zajedno, a na uzvratu sam odradio početno podbacivanje. Bio je to fenomenalan trenutak jer mi je dvorana u Granollersu poput drugog doma. Klub mi je dao veliku podršku i na tome sam im zahvalan - priznaje Navarro kojega hendikep nije spriječio da ostane u rukometu.
- Prije dva tjedna sam završio prvu razinu trenerske škole i u rujnu ću početi raditi kao pomoćni trener U-14 momčadi Granollersa. Htio sam nastaviti u rukometu i vjerujem da je ovo najbolji put da nastavim u svijetu koji toliko volim. Rukomet mi je pružio najljepše trenutke u životu, a kada nešto volite, u tome i uživate, a povrh svega vidljivi su i rezultati. Povežete se s momčadi i osjećate se ugodno. U rehabilitaciji mi je puno pomoglo što sam imao cilj, nastaviti u sportu koji volim.
Pred Navarrom je bilo puno rukometnih ciljeva koje nije ostvario, ali je zato nakon ozljede počeo cijeniti druge stvari. Gledajući suigrače na SP-u, shvatio je koliku privilegiju imaju.
Sretan sam u kolicima
- Uvijek govorim da u životu moramo poštivati male stvari, posebno dečki koji nastupaju za reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu. Igramo kod kuće i to je spektakularno, o tome bi trebali razmisliti i cijeniti tu činjenicu jer se događa samo jednom i nikad više - govori Navarro koji 10 mjeseci nakon ozljede samostalno obavlja većinu dnevnih zadaća, ali i dalje privlači poglede drugih.
- Sjećam se kako sam jednom na ulici čekao ambulantno vozilo koje me trebalo odvesti na rehabilitaciju otprilike 10 minuta. Nije bilo osobe koja nije okrenula glavu i počela me sažaljevati. To se događa stalno, no sigurno postoje mnogi koji mogu hodati, ali su puno nesretniji od mene i možda imaju posao koji im ne donosi ništa u životu. U kolicima sam i dalje sretan i žalosti što me gledaju na taj način, ali ne mogu im pomoći - iskreno će Navarro.