Ispadanje u olimpijskim kvalifikacijama u Montpellieru označio je i novi početak hrvatske rukometne reprezentacije. To “novi” ne znači da ono “staro” nije bilo dobro, ali godine neumitno prolaze, sve smo stariji i puno je tako teže pratiti svjetske trendove. Takav je slučaj i kod vratara kod kojih su Marin Šego (36) i Ivan Pešić (32) ostavili dubok trag, brane na vrhunskoj razini, ali su u sljedećem olimpijskom ciklusu obojica 30+ i tu se jednostavno nešto zbog kontinuiteta mora poduzeti. A činjenica je da se ne nudi baš previše. I zato je bitno “preroštati” Europu u potrazi za mogućim rješenjem, a jedno od mogućih je svakako Đakovčanin Kristian Pilipović, negdašnji vratar Nexea koji sada odlično rani u dresu švicarskog Schaffhausena.

Pilipoviću je 26 godina, sigurno da je s tom činjenicom prilika da pronađemo prijelazno rješenje dok ne stasa nova generacija i dok nam rad s vratarima ne postane kontinuiran proces. Morat ćemo se pokrenuti po tom pitanju, definitivno. Jer, ritam je sve luđi i stvaranje postaje stvar kontinuiteta bez kojeg ne ide. Nije drama, jer imamo sve što smo imali i danas, ali ne pokrenemo li se sutra bi mogla biti drama, a to nitko ne želi.

Dakle, Kristijan Pilipović. Prvo čestitke...
- Hvala, baš sam sretan da se to konačno riješilo. Bilo je dosta komplicirano dokazivati neke stvari pred IHF-om, natrčao sam se zbog papira kao nikad prije, ali sve se isplatilo. Još se detalji sređuju, ali glavno da je gotovo ono najvažnije.
Imate i kratku povijest s Hrvatskom?
- Kad sam imao 17 godina Vedran Ćurak me želio pozvati u juniorsku reprezentaciju, ali nije se dalo... Tu se priča okrenula prema Austriji.

Mama je bila solidna

Sada se priča okreće prema Hrvatskoj. Dolazite, uz Pešića i Mateja Mandića, za početak.
- Pešić je iskusan, Mandić mlad, nismo branili skupa nikad, ali uopće ne sumnjam da smo u stanju napraviti puno u bućnosti.
Dugo ste već u Schaffhausenu?
- Četvrta sezona. Prva sezona nakon Nexea je bila iskustvo uz Stevanovića koji je bio prvi vratar. Puno sam naučio od njega, drugu godinu sam već bio broj 1, super partija je bilo. Dominirali smo u domaćoj ligi. Onda mi je pukla noga, ispao sam tri mjeseca iz svega, pa je došla nova sezona i sada sam uspio to sve probiti. U klubu mi je stvarno super. Trener mi je Dragan Jerković, super radim, super se slažemo.
U rukomet je Kristijan ušao...
- Zbog Šole, Balića, Metličića i te momčadi iz Portugala. Tata je radio u Beču, mama je bila u Đakovu. Tata je dolazio vikendom i onda je mama došla u Beč, dobila posao pa je sve krenulo. Tamo sam krenuo u školu, pa počeo igrati rukomet.
Otkud rukomet, a ne, recimo, skijanje?
- Ha-ha, mama je bila solidna rukometašica u malom klubu, ja sam nekako uz nju krenuo na rukomet u Fünfhausu. Tu sam upoznao Zadranina Mihaela Draču, koji je trener i za kojeg mogu reći da je moj rukometni otac. S njim sam počeo, kada je dobio ponudu Fiversa, koji su u Austriji jaki, poveo me sa sobom. Tamo sam bio sedam godina i na neki način izgradio se kao vratar. Zavolio sam rukomet u Fiversima, uzeo sve s njima što se moglo u Austriji. I tada mi je jedini cilj bio doći u Zagreb ili Nexe. Ispao je Nexe, bio je turnir u Poreču, trener Nino Pavelić me pokupio. Bio sam godinu dana u Našicama, možda prekratko, ali bila je sjajna godina. Možda je bilo bolje da sam ostao.

Rekli su mi da sam lud

Svi se vrate na tu priču.
- Bio sam mlad, nisam vidio to što vidim danas. Pri dolasku u Nexe bila je ideja da pokušam uspjeti u Hrvatskoj.
Ali Austrija je prva prepoznala priliku da dobije vratara.
- Oni su me zvali da dođem, pa su me zvali za Euro u Hrvatskoj, tada sam imao 23 godine. I što, ideš na Euro i to je to. Za mene je to bilo super, posebno braniti u Hrvatskoj. Vrh vrhova. Pa se dogodio SP, pa je došao Matthias Andersson, pa sam postao broj 1, sjajno su me tretirali, dali mi priliku da branim, ali sam u momentu osjetio da branim za Austriju i pratim rezultate Hrvatske, navijam za nju, pjevam našu himnu... Nisam bio presretan, nije mi to bio motiv zbog kojeg sam se počeo baviti sportom.
I onda se priča promijenila.
- Dugo sam razmišljao. I nakon Svjetskog prvenstva 2019. sam si rekao ako želim ispuniti dječačke snove zbog kojih sam počeo igrati rukomet moram promijeniti situaciju. Život je kratak, karijera još kraća i ne želim si to prebaciti jednog dana da nisam dovoljno hrabar.

Što su vam rekli u Austriji?
- Oni su rekli “ti si lud”, bio je još Euro u Austriji, savršena prilika, ali ja nisam mogao više. Nisu me razumjeli. Nisu mogli shvatiti zašto. Ja sam s oprostio, zahvalio. I više nisam stao na gol Austrije.
I sada ste uspjeli doći do reprezentacije Hrvatske.
- Nitko sretniji od mene. Sada to povjerenje moram dokazati i uvjeren sam da će biti sve u najboljem redu. Imam strašan motiv, znate nije isto, uz dužno poštovanje, braniti za Austriju i za Hrvatsku, makar mi je Austrija mnogo dala i to se ne zaboravlja. Hrvatska je svjetski rukometni vrh i želim da sa mnom na golu to i ostane.

Više nisam ‘bećar’

Igrom slučaja vaš trener iz Nexea sada je izbornik?
- Horvat i ja imali smo sjajnu suradnju, puno iskustva sam stekao uz njega, puno sam naučio od njega o tom mentalnom dijelu treninga. Vidio sam da ima veliku budućnost, čak i brže nego sam ja očekivao. Čestitao sam mu kada je postavljen za izbornika, ali se nismo čuli nakon toga. To s Hrvatskom je na početku bila moja inicijativa. Veći je kontakt s Pavelićem kojeg često pitam za savjet i danas, makar je ljut na mene, jer sam prebrzo otišao iz Našica. Rekao mi je to otvoreno.
Kažu da ste bili pravi slavonski bećar?
- A dobro, bilo možda, ali sada više nisam. Oženio sam se, supruga mi je iz Banja Luke, bivša austrijska reprezentativka i igračica Hypa, Gorica Aćimović. Imamo dvoje djece, Marinu su 3 godine, Luki je sada četiri mjeseca.
I koliko još u Schaffhausenu?
- Lani sam potpisao na četiri godine, pa ćemo vidjeti što i kako dalje. Što se kluba tiče, super je i liga je OK s Perkovčevim Kriensom, Winterthurom, St. Gallenom... Igramo Europu, želimo se vratiti u Ligu prvaka, doveli smo Canellasa koji je briljantan kao čovjek koji okuplja, makar ne može sve kao nekad. On je strašno pojačanje. Ma, sve super što se kluba tiče, vrhunski organiziran u svakom segmentu.

Želimo na Final Four

Kako vi u tom klubu?
- Super, s punim povjerenjem kao prvi vratar. Moram reći da branim dobro. Svjestan sam da to nije Liga prvaka, ali je ta Europska liga jako dobro natjecanje. Naravno da razmišljam u pravcu Lige prvaka, jer to je stepenica koja te čini boljim za više dosege. Kaže, sretan sam u Schaffhausenu, ali gledam i naprijed, a kako će se razvijati priča, vidjet ćemo. Uglavnom, želio bih u Ligu prvaka.
Dok to ne bude imate Europsku ligu?
- Jako dobro natjecanje. Mi smo dobri, jednu smo utakmicu zasad samo izgubili ove sezone i iskreno ciljamo prema Final fouru. Imamo vrlo jaku skupinu, ali protiv nas nitko nije favorit. Mislim da AEK tu malo zaostaje, ali i svi ostali su jako dobri počev od Sportinga koji je u usponu, jakog francuskog Nimesa, pa Tatabanye i Pelistera. Bit će jao zanimljivo. Naš plan je broj 1 ili 2 u skupini i bolji ždrijeb za dalje s uzvratom doma - zaključio je Kristian Pilipović.