Iako se u prvi plan zbog izbora u sedmorku prvenstva zasluženo dovode ljevaci Ivan Martinović i Fran Mileta, prava je šteta što na tom popisu nije Josip Šarac, lijevi vanjski koji već sada neodoljivo podsjeća na Blaženka Lackovića u najboljem izdanju.
Igrač je u oba smjera, na najvišem nivou i to potvrđuje njegova statistika na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. Kada igrač ima jedan od najboljih postotaka šuta s devet metara, a uz to je i jedan od najboljih kradljivaca lopti na prvenstvu, ne treba više ništa dodati o njegovoj svestranosti.
Igra u Celju gdje je proveo sezonu na vrlo visokoj razini uz nastupe u Ligi prvaka gdje nije bio samo promatrač. Dapače, u 10 susreta zabio je 21 gol, a koliko mu je pomoglo kaljenje protiv PSG-a, Flensburga, Nantesa i Zagreba vidjeli smo u Španjolskoj.
Ipak, do prije godinu dana kad mu je Celje dalo priliku nije sve išlo glatko za 21-godišnjeg igrača iz Ljubuškog. Za vrijeme igranja u Izviđaču prošao je pravu kalvariju, ozljeda koljena i mononukleoza kumovali su tome da propusti cijelu sezonu 2017/18.
Srce mi je puno
Slamka spasa došla je na EP-u juniora u dvorani Zlatorog gdje su ga spazili domaći Celjani i doveli pod svoje okrilje.
- Sezona u Celju me dovela na višu razinu. Dala mi je motiv više jer sam imao problema s ozljedama, prebolio sam mononukleozu i napokon sam spojio jednu sezonu u kojoj sam sve utakmice odigrao u kontinuitetu. Preskočio sam pretprošlu sezonu zbog svih tih problema i danas mogu samo zahvaliti Celju koje mi je dalo priliku da se vratim rukometu. Moram zahvaliti i suigračima iz reprezentacije koji su mi uljepšali ovo ljeto. Žrtvovali smo puno toga, ali na kraju se sve isplatilo - kazao je pun ponosa ovaj 201 centimetar visoki lijevi vanjski koji je bio iznenađen obujmom dočeka u zagrebačkoj zračnoj luci.
Nisu mlade rukometaše došle pozdraviti tisuće, ali ljubav obitelji i prijatelja, pa i medijska pažnja koju su naši juniori dobili, povećava dimenziju onoga što su napravili u Pontevedri i Vigu.
- Srce mi je bilo stvarno puno kada sam vidio sve one divne ljude na dočeku u sitne sate. Na Svjetsko prvenstvo otišli smo podcijenjeni i nismo očekivali ovakav uspjeh. Išli smo utakmicu po utakmicu, pokazali smo da smo prava klapa i dizali smo se kako je prvenstvo odmicalo. Stručni stožer nam je vjerovao, podizali su nam samopouzdanje i na kraju smo uspjeli doći do finala.
Koliki su uspjeh juniori ostvarili govori i činjenica kako je malo tko poslije poraza od Francuske uopće razgovarao o njemu. Dečki su s 21 godinom na leđima (barem neki) izlazno godište i ovo im je posljednje zajedničko okupljanje. A možda i nije, jer slijedi seniorska selekcija.
- Spletom nesretnih okolnosti koje nisu išle nama na ruku izgubili smo utakmicu, ali uz osvojeno srebro zlatnog sjaja kako se u narodu kaže. Ponosan sam na ove dečke i zauvijek će ostati u mome srcu. Ovo je naš rastanak, ali jedan od najljepših rastanaka koji sam mogao poželjeti. Zahvalio bih ljudima koji su nam davali podršku iz Hrvatske, dobivali smo puno informacija o tome i stvarno smo ponosni što smo učinili povijesni uspjeh. Dali smo sve od sebe - progovarao je Šarac.
Tri godine bez obrane
Njega i ostale juniore preuzeo je izbornik Davor Dominiković u silaznoj putanji. Kadetsko srebro s EP-a, zatim u istom uzrastu četvrto mjesto sa SP-a, a onda i šesta pozicija na juniorskom EP-u. Nije to alarmantno za mlađe dobne kategorije, ali je obećavajući uzlet koji je Dominiković s njima postigao, posebno vidljiv u obrani koju je i sam Šarac vrhunski odigrao.
- Ovaj stožer je uzeo momčad koja je bila dobra, ali je bila rasuta na tisuću komadića. Rekao sam i njima da su uspjeli spojiti momčad koja tri godine nije igrala obranu, trener Dominiković je od nas stvorio obrambenu reprezentaciju i obrana nam je bila moto kroz cijeli turnir. Borili smo se, ginuli smo za svaku loptu i izgarali u obrani jedan za drugoga. Rezultat je zbog toga došao, a stručni stožer je na njega puno utjecao.
Nije samo obrana bila Dominikovićev potpis, bodrili su Šarac i suigrači jedni druge konstantno, vraćali se iz deficita protiv Portugala u polufinalu, ranije kontra neugodnog Brazila koji je vodio do 40. minute, ali na kraju ništa nije mogao Hrvatima. Dodatna su snaga bili cepelini koje su Martinović i Šarac odigravali na kraju nekoliko utakmica.
Treneri i dizali i spuštali
- Treneri Đanković i Dominiković ulijevali su nam samopouzdanje, vjerovali su u nas i držali nas na zemlji kad je bilo potrebno i svaka čast njima i svima ostalima koji su se trudili da nam ništa ne nedostaje, koji su nas doveli u odličnu fizičku spremu da smo svi živi i zdravi završili turnir - apostrofirao je Šarac koji zna koliko zdravlje znači za život rukometaša.
S obzirom na to da je napunio 21 godinu i da na lijevom vanjskom u seniorskoj reprezentaciji sve češće rupu krpaju srednji vanjski, Šarac bi izborniku Červaru došao kao melem na ranu. Ipak, sam igrač spušta loptu na pitanje o pozivu u redove Kauboja.
- Ne bih htio u to ulaziti. Ljudi svašta pričaju, ja samo, kao i svaki drugi igrač, dajem sve od sebe na terenu i zbog toga jesmo uspjeli jer ovo nije pojedinačni sport, ovo je kolektiv i svaki od nas je dao maksimum koliko je mogao, bez obzira je li igrao minutu, njih deset ili cijelu utakmicu i zato smo došli do ovog rezultata, a sad što bude, bit će. Sve je na izborniku, a ja ću i dalje davati sve od sebe.
I u tome je velika snaga Josipa Šarca. Kada se njega stavi u prvi plan, on će tamo gurnuti kolektiv. Nije to vrlina mnogih.