Kaskamo, sve nam je teže, brojke su neumoljive, ali na sreću nisu sve

Brojke u sportu nisu sve, ali su neumoljive i oslikavaju suštinu stanja u svakom sportu, pa tako i u rukometu. Poznato je da su kada je klupski rukomet u pitanju dvije zemlje koje najviše ulažu u njega Njemačka i Francuska. I evo, četiri Final foura europskih kupova ove sezone to u brojkama savršeno dobro pokazuju.

Na četiri Final foura (Liga prvaka, Liga prvakinja, Europska liga muška i ženska), na kojima će igrati 16 klubova u po dvije najjače europske klupske konkurencije, Njemačka će imati čak sedam predstavnika (Magdeburg, Füchse, Flensburg, Kiel, Melsungen, Bloomberg Lippe i Thuringer), dok će Francuska biti jedina zemlja koja će na sva četiri Final foura imati svoje predstavnike (Nantes, Montpellier, Metz i Dijon). Iz te dvije zemlje dolazi čak 11 od 16 sudionika završnica. Preostalih pet dolazi iz tri zemlje – Danska 3, sva tri u ženskoj konkurenciji (Odense, Esbjerg, Ikast), a po jedan Mađarska (Gyor) i Španjolska (Barcelona). Dakle, nema tu nekih velikih iznenađenja. Ulaganja određuju puno toga, ali ne i sve jer mnogi ni s njima nisu uspjeli, a bogatiji su od nekih koji jesu – kao Veszprem, Kielce, Aalborg, Szeged, CSM Bukurešt, Ferencvaros… Ako ste nekad pomislili zašto nas nema, sigurno je onaj prvi razlog glavni, jer da je samo rad u pitanju moglo bi se nešto više reći, jer u Zagrebu su ove godine pali Magdeburg koji je na F4, pa Aalborg, pa Szeged u Mađarskoj, Podravka izbacila Dankinje, Rumunjke i Norvežanke koje su u ženskom rukometu jače od Hrvatske. To su stvari za respekt i dokaz da samo s malo više ulaganja nije nedostižno ono što je proteklih godina postalo san.

I broj klubova i igrača oslikava stanje u rukometu vrlo zorno. Recimo, zemlje koje dominiraju su i s klubovima u vrhu. Izuzetak je samo Norveška koja ima posebno shvaćanje kada je reprezentacija u pitanju. To u klubovima ne postoji, što je pokazalo istupanje Vipersa usred sezone i ‘ljuljanje‘ Kolstada u svakoj financijskoj krizi. Norvežani nemaju računa ulagati u klupski rukomet. Jer ima se jednostavno stvari ne vraćaju onako kako bi željeli.

Hrvatski ženski rukomet je u velikoj krizi. Potvrđuju to rezultati reprezentacija. Podravka se u klupskim realnostima izdigla, ali stanje kaže da u dvije završnice najjačih europskih kupova, u osam klubova koji nastupaju, nema niti jedne hrvatske rukometašice. To je stvar koja nam sigurno ne ide na ruku, kao što je činjenica da je Podravka dobra u Europi, ali da se to na hrvatskom ženskom rukometu u cjelini ne osjeti. Nismo bili na OI, nismo sada na SP, bili smo loši na dva Eura i jednom SP prije toga. Sve skupa, pali smo, htjeli mi to priznati ili ne.

U muškom rukometu situacija je malo bolja, ali ne i idealna. Imat ćemo sedam aduta na završnicama, trojicu na Ligi prvaka, četvoricu na Europskoj ligi. Prošlost kaže da smo u sezoni 2015/16 na Final fouru Lige prvaka imali čak 11 igrača što nam je rekord ostvaren u Kölnu. Tada je europski prvak bilo Kielce sa Marinom Šegom, Denisom Buntićem, Manuelom Štrlekom koji i sada ide na F4 u dresu Füchsea i Ivanom Čupićem. U finalu su igrali u dresu Veszprema Mirko Alilović, Ivan Slišković i Renato Sulić, treći je bio PSG sa Zvonimirom Serdarušićem i Igorom Vorijom, dok su Domagoj Duvnjak i Ilija Brozović s Kielom bili četvrti. Član Kiela je i Blaženko Lacković, ali tada nije mogao igrati završnicu LP, jer je u prvom dijelu sezone istu igrao za Vardar.

U dvije od 15 dosadašnjih završnica dvaput smo imali i po osam igrača na F4 (2012/13 i 2014/15), a ovogodišnja situacija ipak nije najlošija, jer smo u tri navrata imali po jednog sudionika – 2009/10 (Metličić, Ciudad Real), 2020/21 (Cindrić, Barcelona) i 2023/24 Duvnjak (Kiel). Sada su na F4 Lige prvaka Pešić (Nantes), Štrlek (Füchse) i Špiranec (Magdeburg), a na F4 Europske lige Duvnjak (Kiel), Mandić (Melsungen), Kopljar (Flensburg) i Načinović (Montpellier).

Dobro je dok trajemo, ali se ne smijemo tješiti s tim, jer trajanje će postati sve teže. Ključno je pitanje kako naći pomak na bolje.