Od 2021. godine u Egiptu na SP rukometaša igraju 32 reprezentacije umjesto dotadašnjih 24 koliko je posljednji put bilo na SP u Danskoj i Njemačkoj dvije godine ranije. IHF se odlučio za iskorak želeći probuditi područja koja su financijski zanimljiva, ali su rukometno znatno manje aktivna nego Europa.
Recimo, počeli su se pojavljivati Amerikanci, Meksikanci, Kinezi, Iran, Japan... Naravno da to nije u ozbiljnim kvalitetnim omjerima da bi konkuriralo Europi i nekim tradicionalno jakim rukometnim zemljama izvan nje, ali tržište k’o tržište nudi mogućnost zarade i tko god se dobro na njemu snađe ima šansu podići razinu sporta.
Drugo s dva domaćina
Rukomet je to nedvojbeno učinio od kada je 1999. Hassan Moustafa organizirao prvo Svjetsko prvenstvo izvan Europe u Egiptu. Od tada je SP otišlo i u Tunis, vratilo se u Egipat, bilo u Japanu, prvi put bilo u srednjoj Aziji u Kataru i rukomet sve više postaje globalni sport, što ruku na srce dugo nije bio slučaj.
U međuvremenu je postao trend da se velika natjecanja organiziraju zajednički. Obično su tu bile susjedne države, dok se ove godine kada je SP u pitanju dogodilo da se izašlo iz tih okvira. Domaćini su Švedska i Poljska. To širi tržište za zaradu svjetske federacije. Jedna je činjenica dvije države, druga 32 reprezentacije, pa ako ESPN u Americi prenosi utakmice SAD i poneku ostalu, onda je to ogroman korak za rukomet.
IHF je triput u povijesti organizirao SP u dvije države - 1995. domaćini su bili Austrija i Mađarska, 1999. Norveška i Švedska, oba puta su u pitanju bila ženska natjecanja, dok su 2019. domaćini bili Njemačka i Danska, prvo muško SP s dva organizatora.
Cijena je skočila
Za ovo SP može se reći da je dosad najveći zahvat Svjetske rukometne federacije, ono je uvod u ono što će se tek događati, jer za dvije godine domaćini SP rukometaša bit će Danska, Norveška i Hrvatska, SP rukometašica ugostit će Danska, Norveška i Švedska.
Istina je da takva velika natjecanja iscrpljuju domaćine financijski i zato je ovo rješenje na neki način logično i prihvatljivo i za one koji su spremni uložiti u organizaciju da bi zaradili, jer osim financijske dobiti, dobivaju i privilegiju da direktno sudjeluju na velikim natjecanjima, pa u nekim situacijama i mogućnost da imaju poludirigirani ždrijeb za njega.
Rukomet se definitivno raširio i to je dobro, ali je sve teže i teže za praćenje, jer su putovanja sve skuplja, smještaji neujednačeni po cijenama, recimo nije isto igrati u Poljskoj ili u Švedskoj, isto kao što neće biti isto igrati u Hrvatskoj ili Danskoj i Norveškoj. IHF je ušao u drugi rizik, jer očito smatra da mu se isplati i da su mu TV prava dovoljna da bi zasitio sve svoje apetite. To je sada definitivno trend i u situaciji u kojoj smo, on će definitivno potrajati. Koliko je to dugotrajno pogodak, vidjet će se, jer trend se zato zove trend.
Imali smo nogometne primjere prošlog Eura koji je bio po cijeloj Europi i kojeg je bilo jako teško pratiti, ali imali smo i primjer SP u Kataru - kao i rukomet prije osam godina - kada su svi bili i igrali u krugu 60 kilometara.
Cijena Svjetskog prvenstva je skočila, rijetki je mogu pratiti, odnosno platiti a da im se isplati, jer rukomet je daleko od razine nogometa i utakmicu Maroko - SAD u Jönköpingu neće gledati puna dvorana, dok bi takva stvar na nogometu bila nezamisliva. I zato je ideja rukometa očigledna i normalna, ali koliko ostvariva stvarno u svim segmentima, pokazat će vrijeme.